Pahuljaste kuglice

Za jednu blogericu, već kasnim s pričom o božićnom ukrašavanju.
Ove je godine prvi Božić u našem novom domu, i Bubamaronja je tek sad dovoljno velik da primjećuje to neobično vrijeme, tako da sam jako uzbuđena i željna da napravimo sve kako treba. Počela sam planirati kako ćemo ukrašavati već prije nekoliko tjedana, kada sam odlučila da ćemo bor okititi u bojama pauna: indigo plava + tirkizna + svijetlozelena + zlatna, uz možda malo ljubičaste.
Pauni su ove godine all the rage za nas koji pratimo Pinterest. Ono što su lani bile sove, sad su pauni :)
Nažalost, ponuda u dućanima ne prati taj trend, i nigdje nisam našla za kupiti paunova pera. Stoga smo se Bubamaronja i ja jedne sunčane subote zaputili na splitske Gripe, gdje na slobodi živi desetak pauna. Pronašli smo ih brzo, sve na hrpi, i onda se muvali po tom parkiću tražeći nije li im ispalo ikakvo zanimljivo pero.
Nismo pronašli nijedno ono veliko kitnjasto pero iz repa, ali smo našli puno malih modrih pera i velikih fluffy bijelih pera. Kolekciju sam nadopunila s nekoliko umjetnih pera koja sam našla na jednom inače prilično kičastom paun-ukrasu, i poubacivala sve u prozirne kuglice.
Potreban je puno bolji fotograf od mene da dostojno pokaže kuglice ovakvog tipa na fotografiji, ali evo bar otprilike da vam da ideju. Ove će kuglice, uz industrijski bojane, boru dati "ono nešto" drugačije, i meni su jako slatke.

Romantične rukavice

Nakon silnih džemperića i kapica, baš me uhvatila želja za novim bezprstim rukavicama.
Malo čipkice, i ova nježna boja bliska sirovoj vuni, čine baš nekako starinski, romantični ženski komad.

Magrit, znam šta misliš, ali ovdje je trenutno 16 stupnjeva.

Duboko modro more

Evo još jednog džempera za Bubamaronju. Najvećim dijelom sam ga isplela u tjedan dana kada smo svi doma bili bolesni, i uglavnom sjedili ispred ekrana uz crtiće s pingvinima ili pandama i čaj s medom.

Building blocks je ingeniozan pattern, budući da se na vrlo jednostavan način dobije odličan efekt u bojama. Na ovom projektu sam prvi put probala Intarsia colorwork, za koji sam iz nekog razloga godinama vjerovala da je teži od Fair Isle – koja zabluda!
Kombinacija boja: duboko more + boja pijeska, se tako fino kontrastira da je čak i Bubamaronja nakon prva dva reda ciglica rekao „wow, lipo!“. Sad još fale dugmići, koji će najvjerojatnije biti sedefasti, tako da se zadržavamo na plaži.
Vuna je opet iz Bugarske, Schachenmayr nomotta Eytra merino premium, relativno tanka, a jako topla i ugodna za nošenje, tako da vjerujem da će džemperko itekako poslužiti svrsi. Ako ikad padnu temperature, trenutno je grozno jugo i temperatura je oko 16 stupnjeva.

Što je Tenchee isplela i isparala

Evo slike prošlotjednih pletiva.

 

 Ovu lijevu tuniku sam već isparala, što je službeno najveće paranje otkad pletem, i počela plesti na način koji mi više odgovara. 

Dječji džemper čeka pranje i šivanje botunića, pa slijedi photosession. A ja bih mogla za promjenu plesti i u malo toplijim bojama, hmmm...

Manje je manje, a više je više

Priznajem. Iako se pravim da je drugačije, najsretnija sam kad imam više planova nego što ih stignem ostvariti. Nema veze što neke stvari jednostavno neću stići, jer kad njih i maknem sa strane, opet ostane puno toga što zbilja uspijem napraviti.
Prije kojih mjesec dana krenula sam u ozbiljan projekt pletenja haljine/tunike za sebe od prefine vune koju mi je mama poslala iz Bugarske. Iako je to vjerojatno najveći komad koji sam dosad uzela plesti, prilično je brzo išlo, ali što sam išla dalje, to sam bila manje zadovoljna. Nekako mi se činilo da je preuska i da se, kad je probam, gubi njen šarm. Neke žene u takvim trenucima kažu „a dobro, smršavit ću“, ali bojim se da bi to u mom slučaju značilo da će me članovi obitelji prijaviti u neku kliniku, tako da mi nema druge nego kriviti haljinu.

Ne moram vam ni reći da nije lako odlučiti da ćete isparati 40cm ili 3 tjedna pletiva. Taj čas nisam bila uopće psihički spremna na to, pa sam samo ostavila čitavo pletivo sa strane, i bacila se na nešto drugo.
I dok sam mentalno žvakala ideju da je najpametnije vratiti se nazad, isplela sam skoro cijeli Bubamaronjin džemper – Building blocks
A kad sam već bila na rukavima, sjetila sam se jedne kolegice koju su u zadnje vrijeme ozbiljno izmučile zubobolja i viroza, a kojoj sam davno obećala isplesti džemperić za psića. Pa sam se na pola dječjeg, bacila i na jedan pseći džemper, da je razveselim.

Nekad baš volim imati više različitih projekata, da mogu skakati s jednog na drugi. A dok pletem ova tri, misli su mi već na ostalim stvarima koje želim isplesti tokom slijedećih par mjeseci:

Grijače za ruke Foliage lace mitts
Wurm kapu i šal za zimovanje za sebe
Neki veseli šal za Bubamaronju, još nisam odlučila koji ni od čega
Još davno sam zaključila da moram tati isplesti kapu, I'm thinking ovu, a i mami obećah beretku prošle godine, lista kandidata je poveća
Jedan prsluk za sebe, najvjerojatnije Bramblewood
I moj osobni favorit, Levenwick, prvi džemper za koji sam voljna platiti pattern, imam već i vunu u pripremi

Realno?
Je li to uopće bitno?


Edit: ovaj je post stajao u pričuvi dok ne uslikam sva ta pletiva u radu, ali fotografski bogovi mi nisu ovaj put bili naklonjeni, pa ga ipak objavljujem usuho. 

Kako isplesti bolero ili vestu iz jednog komada

Već se neko vrijeme penalim da napravim upute na hrvatskom za „kako isplesti bolero/vestu“, što su riječi kojima relativno često ljudi nabasaju na moj blog. Između ostalog, htjela sam napisati te upute za moju dragu mamu, a jučer me mail jedne mame Zorice ponukao da to napokon napravim.
Dakle, iz mog malo iskustva pletenja odjevnih predmeta, mogu reći da mi je apsolutno najdraži način pletenje u jednom komadu, i to od gore prema dolje, dakle od vrata prema struku. To je vrlo jednostavan način da se dobije pravilno i uredno pletivo, a na isti način možete napraviti kratki bolero bez rukava, kratki bolero s dugim rukavima, ili vestu na kopčanje.
Početak je uvijek vrlo sličan, sve što vam treba su 4 spajalice i malo matematike.
S tim da ako pletete konkretan pattern, netko je već izračunao tu matematiku za vas. Za pronaći konkretan pattern na engleskom, najlakše je da se ulogirate na Ravelry, a druga opcija je da potražite neke od besplatnih uputa na Knittyju ili za dječja pletiva na Petite purls. Al ako hoćete baš na hrvatskom, evo kako.

Dakle, na početku postavite negdje oko 60 očica, ovisno o debljini vune i igala i širini koju želite oko vrata (to ćete morat malo isprobavat prema modelu koji radite)
E, ali. Broj očica koje postavite morat ćete kasnije podijeliti u 5 dijelova: dva komada prednjice, dva rukava i leđa. Računajte da za prednjice i rukave na početku postavite isti broj očica, otprilike 10, a ostatak ide za leđa (obično za leđa ide otprilike dvostruko nego za prednjicu i rukave, dakle u ovom slučaju 20).
Tako postavljene očice pletite 10ak redova u rebrastom bodu ili „sve pravo“, kako biste dobili rub koji se neće uvrtati.

Sad stupaju na red spajalice. Vani ljudi koriste i kupuju nešto što se zove stitch marker, a što se jednostavno stavi između očica na ključnim mjestima, da izbjegnete brojanje i uvijek znate gdje treba dodati ili oduzeti očicu, ili početi neki ukras. Meni za tu svrhu u pravilu služe obične uredske spajalice, jedino znaju biti premale za igle broj 6, ali njima dosad nisam plela džempere ili bolera.
Uglavnom, ispletite glatkim bodom 10 očica za prednjicu, stavite spajalicu, pa ispletite glatkim bodom 10 očica za rukav, stavite spajalicu, ispletite 20 očica za leđa, stavite spajalicu, ispletite opet 10 za rukav, stavite spajalicu, pa ispletite 10 očica za prednjicu. S tim da, ako pletete glatki bod, opet treba imati na umu to nesretno frčkanje pletiva, pa možete prvih i zadnjih 5 očica prednjice plesti sve pravo da to neutralizirate. Ostatak pletete red pravo, pa red krivo.
Redove krivo pletete normalno, spajalice samo prebacite da ostanu na istom mjestu. U redovima pravo dodajete po jednu očicu prije i poslije svake spajalice. Važno je da očice uvijek dodajete na zadnju i prvu pored spajalice, jer će se onda pravilno posložiti i stvoriti kose crte preko pletiva, kao na slici.

To nastavite raditi dok ne dobijete potrebnu širinu rukava, možete izmjeriti prema gornjem dijelu ruke željenog modela.
Kad ste postigli željenu širinu rukava, morat ćete izdvojiti rukave. U slijedećem pravo redu, ispletite prednjicu do spajalice bez dodavanja očica, maknite spajalicu, a očice koje će biti rukav prebacite na komadić vune na način koji sam opisala u ovom postu. Zatim postavite cca 4 očice (kao u prvom redu), te nastavite plesti leđa do spajalice (također bez dodavanja), dodajte opet 4 očice, na isti način prebacite budući rukav na komadić vune, pa ispletite prednjicu. Dakle, sad vam više ne trebaju spajalice, nema više dodavanja ni oduzimanja, samo pletete ravno prema dolje do dužine koju želite.
Kad ste ispleli glavni dio, treba se vratiti na one rukave. Za njih će vam trebati male igle za plesti u krug. Pažljivo pokupite sve očice s vune na igle, rasporedite ih pravilno i dodajte još 4 očice. Onda pletite u krug do duljine rukava koju želite, a ako želite prsluk bez rukava, ispletite samo nekoliko redova ruba. To ponovite i za drugi rukav.
Sad vam preostaje samo zašiti onaj odvojeni dio ispod pazuha (kako vam srce želi, jer se to baš ne vidi), uvući sve krajeve odrezane vune i vaš bolero/prsluk je spreman za nošenje.

Bolje od sirupa

Ovo sam ljeto stvarno vrijedno plela veće projekte nego ikad dosad, i ne znam zašto točno mi je toliko teško uslikat ih i objavit na netu.
Bubamaronji sam isplela Oh-oh hoodie, moj prvi dječji džemper i prvi džemper koji uključuje više šivanja od onih rupa pod pazuhom. Ovaj sam mu vikend napokon pozavršavala sve krajeve, oprala ga i sinoć navukla Bubamaronji za fotosešn.
Slikavanje dvogodišnjaka specifičan je posao. Pogotovo zimi, kad nema dovoljno svjetla za slikanje bez blica, pa svako slikanje traje malo duže, i nikad ne znaš kakvu ćeš facu u konačnici naći na fotografiji nakon izlaganja velikom bljesku. Dodajte tome faktor dvogodišnjaka zvanog Eustahije Brzić i budite sretni ako se uopće nalazi u kadru.
Ipak, ispada da je taj mali rođeni fotomodel, u smislu da pozira ko da je Ljupka Gojić.

Nazad na džemper. Bilo je više stvari koje sam na ovom projektu probala po prvi put. Koliko se sjećam, applied I-cord i mattress stitch šivanje su bili najveći proboji (došla sam do stadija u pletenju kad gotovo ništa što radim ne znam opisati na hrvatskom). Mattress stitch je apsolutno odličan, iako ni on ne pomaže kad pletiva koja se spajaju idu u različitom smijeru. Svejedno, ako sam išta naučila iz ovog projekta, to je da preferiram džempere koji se pletu u jednom komadu, bilo od gore prema dolje ili obrnuto.
Imam par zamjerki, kao kako se kapuljača uporno frčka i ne vidi najbolje taj I-cord oko kojeg sam se dobro pomučila, dok se kod rupa za džepove vidi i previše, i općenito bih voljela da sam napravila taj džep malo većim. Ali, vuna kojom sam radila je takvo utjelovljenje mekanosti i topline, fina stopostotna merino vuna (kad je mokra, i miriše malo na to rumunjsko stado ovaca iz kojeg dolazi), da nadoknađuje sve nesavršenosti. Bubamaronja ga obožava, a ja se nadam da će nam ovaj džemper satkan od runa rumunjskih ovaca i majčine ljubavi pomoći da smanjimo učestalost prehlada ove jeseni, jer nismo baš najbolje počeli.

DIY vješalica za jakne

Ovaj post moram započeti tako što ću javno reći svom mužu da je bio u pravu, a ja sam bila u krivu.
Naime, prije nekoliko mjeseci pomagao je jednom prijatelju skidati staru lamperiju sa zidova. Morate znati jednu stvar o mom dragome, voljela bih da je i mene prije x godina netko na to pripremio. On ne može podnijeti da se baci nešto od drva. Kad vidi drvo, moja ljubav vidi mogućnosti, iako otkad ga poznajem, pa do prošle godine, nikad ga nisam vidila da je od drva napravio IŠTA. Uglavnom, long story short, tu lamperiju koju je prijatelj digao sa zidova on je uredno dovukao kući.
Ja sam, naravno, dobila osam različitih alergijskih osipa kad sam vidjela ispred kuće tu hrpu dasaka iz kojih su virile ruzinave brokve (ilitiga rđavi čavli). Samo sam pomislila „Tetanus alert!“ i inzistirala da se maknu negdje gdje ih Bubamaronja neće pronaći, a ja neću gledati.
Sudba je htjela da smo se pošteno dekintirali ovom selidbom, a ostalo je još nužnog namještaja koji nam fali po kući.
Dok nije zahladilo, nismo uopće ozbiljno shvaćali činjenicu da nemamo nikakvu vješalicu za jakne. Ali otkad se spustila bura, postalo je evidentno da ne možemo cijelu zimu ostavljati jakne i kapute po kauču i namještaju.
Odjednom, veli moj muž: a imaju ove neke stare kukice, mogli bi napravit konstrukciju od onih dasaka, obojat ih i imamo vješalicu.
Uglavnom, evo, ništa lakše (ako imate starih dasaka koje se muvaju po kući i nekoga tko zna s pilom, bušilicom i tiplima).

Većina DIY vješalica za kapute na internetu sastoji se samo od jedne daske na koju su učvršćene kukice. Mi smo ipak išli na konstrukciju koja pokriva komad zida, jer je mene netko nekad naučio da nije idealno ako su jakne u direktnom kontaktu sa zidom, budući da će ili one isprljati njega, ili zid njih.
Nakon što smo izmjerili širinu i dužinu željene vješalice, dragi je ispilao oštećene rubove, sve smo ih obrusili i obojali bijelom mat bojom. Išli smo na amoreć shabby, ali ne onaj „nanijela sam osam slojeva različitih boja i sredstava i brusila u međuvremenu i posipala vilinskom prašinom“ shabby, nego onaj „to smo mi onako malo samo štrc brc prebojali“ shabby. Lijeni shabby.
Jako brz, jednostavan i simpa obiteljski projekt, na koji, budući da nam je stan jedno veliko gradilište, nismo potrošili ni lipe.

Nove beretke

Ako sam išta izvještila prošle godine, onda je to pletenje beretki. Ili, točnije, izvještila sam obožavanje beretki.
Ali sam zaključila da je vrijeme da počnem puštat svoje beretke u svijet. I da isprobam kako radi taj Woohoo!
Kad je već Igor našao Anu, nadam se da će netko pronaći i mene i moje kape. Možda baš Ani i treba.
No, evo ih i ovdje, zasad dvije suncem razveseljene beretke. Već neko vrijeme sam hipnotizirana kombinacijom žute i sive. Za promotivnu cijenu od 80kn, mogu vas zaraziti.

 

Novi projekt

Većini ljudi, kad namješta dnevni boravak, jedan od osnovnih komada namještaja je nekakav regal na kojem će stajati televizija. Ja te regale ne volim, a ni televiziju nemamo. Umjesto toga, imamo flatrate internet, laptop, i jedan malo veći monitor povezan na njega. Kad smo preselili, odmah prvu večer moj je dragi složio improviziranu konstrukciju na kojoj možemo gledati serije, ili, kako se kasnije pokazalo, puno češće Pingu crtić.

Uglavnom, na dvije kante Jupolovog kreča stavio je neku veliku dasku kojih se stotine muvalo još po stanu. Rješenje koje izgleda zgodno samo prvih 48 sati nakon selidbe.
Onda nam je, uostalom, i zatrebao taj kreč, pa je umjesto kanti poslužila kutija s Bubamarčevim igračkama koje su ionako „na pauzi“ dok se on igra s nekim novijima.
Sad sam zaključila da je dosta tih improviziranih rješenja, i da to što nemamo TV ne znači da nam ne treba neka vrsta TV-stalka.
Enter: moja mala kredenca!

Nisam vam se ni pohvalila da sam dobila malu staru kredencu ovo ljeto. Jedna draga prijateljica me se sjetila kad su praznili stan njenog pokojnog barbe i pronašli ovaj pravi mali bombončić. Neko sam se vrijeme mislila šta da s njom radimo, ali mislim da će na vrhu stajati monitor, a polica i ormarić će postati skrovište Bubamarčevih igračaka i slikovnica.
Ovo je kredenca nakon brušenja.

Shabby loverice: ovo je najbliže shabby izgledu što će ona doći. Planiramo je obojati glatko bijelo, kako bi se uklopila u ostatak namještaja u sobi. Budući da su dječje igračke dovoljno šarene same po sebi, zasad je ne namjeravam ničim drugim dekorirati, a lako nadodamo još koji korak kad joj budemo mijenjali svrhu. Zasad, imamo pune ruke posla s njom, pravi obiteljski projekt.

Konkretna pitanja - konkretni odgovori

Da se mene pita, umjesto da se stalno podiže puste spomenike velikim državnicima i palim žrtvama, ja bih prvo digla jedan spomenik svim ljudima koji su nešto korisno objavili na internetu. Jednostavno obožavam kad nešto tražim i pitam se, i onda malo googlam i nađem odličan tutorijal ili korisne informacije.
Shodno tome, kad gledam u statistike svog bloga, i u riječi iz pretražnika koje su nekoga dovele na moj blog, uvijek me muči kad po tim riječima vidim da netko nije našao ono što je tražio. Hoće upute za isplest beretku, a umjesto toga naiđe na moju sto i jednu jadikovku kako mi je beretka ispala prevelika.
Problem je što često pretpostavljamo da svi znaju ono što i mi znamo, i preskačemo osnove, a preskačemo i činjenicu da ne barataju svi korisnici interneta engleskim.
Uglavnom, evo mog pokušaja da dam malo konkretnije odgovore na najčešće search termine koji vas dovode ovamo, a o kojima niste dosad mogli naći ništa pametno:


Jesen sastav i sastav jesen
Jedan glupi naslov na seriju slika iz mog vrta još uvijek dovlači najveći broj posjetitelja na ovaj blog, pogotovo jer je opet jesen, mada ne bi se reklo. Djeco: PIŠITE SVOJE SASTAVE! Nije bitno koliko besmisleno to izgleda, ne možete zamisliti koliko poslova zahtijeva sposobnost da napišete suvisao tekst na totalno glupu i ispraznu temu, odnosno da napišete puno nečega što je ustvari ništa, i to sve pismeno i u lijepoj formi. Dakle, prionite, opisujte kako šumi lišće i mirišu kesteni i vjeverica skuplja žireve, a roditelji kune za grijanje.

Cvjetići od tkanine
Čak i ako niste vični engleskom, tražite na Youtube „fabric flowers“ i dobit ćete milijun tutorijala za različite tehnike. Također, na Hobbychic blogu imate sakupljenu hrpu tutorijala. I onda još malo googlajte i naći ćete JOŠ tutorijala.

Postavljanje pločica
Pozdrav svim hrabrim ljudima koji su odlučili postavljati svoje pločice! Dopustite da vam kažem, nakon što je sve pločice u našem stanu postavio moj muž /geek i njegovi prijatelji kojima smo dužnici za vijeke vjekova, a svi bez dana iskustva u istome; ne dajte se obeshrabriti. Opet, vaš prijatelj je YouTube, iako tu nema previše filozofije jednom kad se krene. Možda će trajati (5 puta) duže nego kad rade majstori, ali u našem slučaju se itekako isplatilo, vodoinstalater je na kraju rekao da izgleda kao rad većine naših majstora. Iskreno ne znam šta pametno tu reći, pa ako netko ima konkretno pitanje, pitajte na mail.

Kako isplesti šal
Hm...okej. Pretpostavljam da ljudi koji ovo traže ne žele plesti neki komplicirani čipkasti šal, nego ono baš skroz obični.
Amo ovako: na ovom linku je moja sestra davno napisala upute za osnove pletenja (pravo i krivo očice) i nekakve osnovne upute za pletenje običnog šala. Ako imate neko konkretno pitanje, pitajte u komentarima ili na mail (ovdje, ne tamo).

Tenchee
Mama, volim te najviše i moram te naučit bookmarkat.

Pletenje kape
Opet, idemo s osnovama. Za isplesti običnu kapu, probajte ovako:
Recimo da imate male igle br. 4 (4 je debljina, a imate pet igala) i vunu odgovarajuće debljine.
Postavite cca 80 očica na 4 male igle, po 20 na svaku. Pletite rebrasti bod (jednu pravo-jednu krivo) par cm, pa se prebacite na glatki bod (sve pravo), dok ne dobijete 10-15 cm ispletene cijevi koja vam po širini ide taman oko glave. Onda u jednom redu skidajte po jednu očicu na kraju svake igle (dakle, iz dvije ispletete jednu). Sljedeći red pletite sve ravno. Ponavljajte ovo sužavanje svako drugi red dok vam ne ostane mali broj očica (4 ili 8). Prerežite vunu tako da vam ostane malo veći repić, na njega nataknite veliku iglu za šivanje, provucite je kroz sve očice i stegnite.

Pletenje beretke
Beretka je kapa koja krene kao normalna kapa, dakle širine uz glavu, najbolje rebrasti bod jer je on rastezljiv. Nakon par cm, kad se prebacite na glatki bod, morate je naglo dosta proširiti, dodajući po jednu očicu otprilike svako 3 očice. Onda pletete neko vrijeme normalno normalno, pa počnete na istim tim mjestima sužavati, i isto završite kao s običnom kapom. Ako želite da vam se lijepo širi na sve strane, kad je ispletete properite je nježno u vlažnoj vodi (nikako vrućoj ni sapunu, i s minimumom trljanja, cijeđenja, gužvanja) i rastegnite preko plitkog tanjura, da poprimi pravi oblik beretke. Ako želite hipsterovsku vrećastu, ispletite je par cm dužu, i nemojte rastezati preko tanjura.


Eto. Sad sam mirna.

Pingu torta

Lijena Tenchee nikako da se uhvati fotoaparata. Zločesta, zločesta Tenchee!


Sjećate se kad sam bila vrijedna i strašno se trudila napraviti najvoljenijem djetetu tortu za rođendan? Pa smo se svi zajedno smijali kako je to išlo.
E ove godine je lijena Tenchee odlučila da želi tortu koja će lijepo izgledat na slici, a ne biti dobra i romantična priča. Srećom, znam ljude koji znaju ljude, i znam jednu čovjekicu koja fantastično radi torte s ticino masom.
Iako ja inače volim da kolači izgledaju kao kolači, i da nam od samog pogleda na kreme, čokolade i voće krenu sline, ova nova moda ticinom pokrivenih torti mi se čini idealna za djecu. Pogotovo ako je netko vičan, kao što je naša slastičarica. Bubamaro već mjesecima apsolutno obožava crtani Pingu i svi smo troje naučili svaku epizodu napamet. Pa nam se činilo da bi to bio najbolji motiv, ali nisam ni sanjala da će teta kolačarica tako vjerno prikazati likove.

Sad kad pogledam, stvarno ne znam kako me je to iznenadilo, budući da se na njenom profilu vidi da je u stanju vrlo uvjerljivo napraviti tortu koja izgleda kao pršut ili cipele.
Uglavnom, Bubamaronja je bio jako zadovoljan, ne samo svojim omiljenim likovima, nego i okusom torte, koju je tražio svaki put kad bi otvorili frižider.

Sve je moguće, pa i ono što je normalno

Jedna od meni dražih knjiga jednog od meni dražih pisaca je High Fidelity od Nicka Hornbyja. To je knjiga (i film) koje sam obožavala kao studentica, a Hornby je inače pisac koji na nepretenciozan i duhovit način opiše neke životne istine koje su primjenjive na brojne situacije.
Ima tako jedna scena koju sam zapamtila iz spomenutog High Fidelityja. Naime, radnja knjige odvija se u jednom dućanu ploča, kojeg vode glazbeni entuzijasti i totalni geekovi.  To su oni ljudi koji, kao tinejdžeri, javno i otvoreno prosuđuju ljude prema muzici koju slušaju, za razliku od tzv. odraslih ljudi koji to rade tajno dok se na van prave da sve prihvaćaju.
Uglavnom, Hornby jednom na nekoliko stranica opisuje kako imaju neku lijevu ploču nekog lijevog benda koju nikako ne mogu prodat, i sprdaju se na račun nje jer nitko na svijetu nije čuo za te ljude i ne želi njihovu ploču doma. I onda jednom dođe neki lik, vidi tu ploču, oduševljeno cikne i presretno je kupi kao da je upravo pronašao najveće blago na svijetu. I iz te situacije glavni lik, kojem je život taj čas u, da prostite..., zaključi da ako na jedan običan dan može doć neki lik i kupit tu ploču, onda se bilo šta na svijetu može dogoditi bilo kada. Tako nešto.
Kad sam to čitala, bilo mi je slatko i smiješno. Ali u životu je odonda bilo situacija da sam se toliko navikla čekati nešto da sam počela vjerovati da se nikada neće zaista dogoditi. I onda bi se čekanje prekinulo i čudo dogodilo kao da je to nešto najobičnije na svijetu. I onda bih se sjetila te priče o ploči.
Tako smo se mi nepompozno preselili. U jednu običnu srijedu, ili je bio četvrtak, morala bih provjerit mail history. Računali smo, preselit ćemo se nekad ovih dana, i onda smo predvečer zaključili da bi mogli večeras spavat u novom stanu, i nabrzinu prenijeli  sve što nam za to treba.
U životu sam se selila puno puta, ali nikad samo dva kata iznad. Prije par dana mi je sestra rekla „ti se svaki dan seliš po malo“, jer ja doslovno svaki dan odem kod roditelja i pokupim još nešto naših stvari i odnesem sa sobom. Najmanje stresna selidba IKAD.
Sad kad smo pokrpali najvažnije stvari, čeka nas milijun i jedan DIY, tako da očekujem da će ovo biti uzbudljiva godina. Također, bila sam vrijedna i plela ko da mi život o tome ovisi, ali te slike ne čekaju samo da se napune baterije od fotoaparata, nego i da temperatura zraka padne ispod 30 stupnjeva.
All in all, I am one happy fish.

Plavo i sivo i flafi

Za slučaj da ikada dođe jesen u ove krajeve, ja ću biti spremna.
Jer, naime, šta ja radim dok je vani 35 u hladu, između pakiranja i raspakiravanja kutija? Pletem. Džempere. Od vune.

Mama mi je ljetos donijela plave i sive merino vune iz Bugarske od koje paralelno nastaju Oh-hoodie za Bubamaronju i Leaflet za mene.

Kako Leaflet, kao i sve veste koje se pletu iz jednog dijela od gore prema dolje, u jednom trenutku traži da se očice privremeno prebace na komad vune, kako bi se s njima kasnije radilo, htjela sam vam pokazati kako ja to brzo i jednostavno radim, da se ne bi netko kao ja z****** prebacujući očicu po očicu.
Dakle, jednostavno provučem vunu na koju ću navući očice kroz veliku iglu za šivanje, i prebacim po 4-5 očica odjednom, naravno pazeći da ne izvučem do kraja. Deset sekundi posla.

Dva centa o declutteranju

Svi oni koji su se IKAD IGDJE selili, znaju da taj proces uključuje i suočavanje sa nevjerojatnom količinom stvari koje posjedujemo. Svi se u jednom trenu zapitamo: za koga boga i vraga ja imam ovoliko stvari? Tko nosi ovoliko robe? Očekujem li redukciju struje pa zato imam toliko svijeća? Trebam li sve ove vaze, kutijice, naušnice, čaše u bojama, mirisne štapiće, ukrasne jastuke...?
Posebno enigmatično pitanje za mene je uvijek: u kojoj točki nešto što čuvamo prestane biti uspomena, a postane jednostavno komad smeća? Znate o čemu pričam, o kartama za kino ili omotima čokolade koje čuvamo zato što nas podsjećaju na neku dragu osobu ili događaj, najčešće iz teenagerskih dana.
U zadnje vrijeme je u medijima, a pogotovo na blogovima koje pratim, jako popularno to declutteranje. U ovakvim trenucima, čovjek razumije zašto. Zbilja nam ne treba toliko stvari i zbilja nam nekad komplicira život što od te silne hrpe ništa ne možemo naći. A kako se mnogo nas osjeća i psihički clutterano raznim emocijama, poslovima i brigama, jako je privlačna ideja da se riješimo dobrog dijela stvari i uvedemo malo asketizma.
Da se razumijemo, ja mislim da je to super. I trudim se ponekad natjerati u tom smijeru.
Ali, već sam razvila poseban osip koji dobijem kad vidim većinu tekstova o declutteranju i organizaciji prostora. Prva stvar, nekad mi se čini da ljudi od toga malo previše očekuju. Moja profesorica iz biologije u srednjoj školi uvijek je govorila „red u teci – red u glavi“, ali nakon 10 godina rekla bih da je to samo djelomično istina. Da iskoristim pomalo ekstreman primjer: zamislite osobu s opsesivno-kompulzivnim poremećajem (agent Monk, npr): puno reda u bilježnici i/ili stanu – a u glavi kaos. Red u teci nekima može pomoći da zadrže red u glavi, ali ne nužno. Ako želite red u glavi, preporučljivije je sređivati glavu nego stan.
Druga stvar, često su te upute za mene ekstremno stroge. Recimo, vidila sam puno uputa za declutteranje ormara koje kažu „nemojte čuvati odjeću koju ne nosite pod izlikom da ćete je jednog dana obući. Ako nešto niste obukli zadnjih godinu dana, bacite to ili poklonite/donirajte“. Moram reć da sam dosad puno puta bila sretna što npr. moja mama i teta to nisu činile. Jer sam se u zadnjih 10 godina nanosila raznih njihovih starih komada odjeće koji su bili u odličnom stanju. I one su mogle, kada je to izašlo iz mode, reći „ovo je možda čitavo, ali je tako odvratno i demode i sasvim sam sigurna da se točkice više nikad neće vratit u modu“. Srećom po mene, moja mama ne samo da je takve stvari čuvala, nego ih je preselila kroz 4 stana dok ih ja nisam opet obukla.
Nedavno sam zaključila da bi mi uz jednu haljinu dobro došao kožni kaiš. Dosad ih nisam nosila i nikad ih nisam kupovala, i sad sam gledala po dućanima gdje bih mogla naći neki na sniženju. I onda sam slučajno tumbajući po ormaru, pronašla punu vrećicu kožnih kaiša koje je mama spremila tko zna kad, kad ih je ona prestala nosit (ne sjećam se da sam ju ikad vidila s kožnim kaišem, tako da je to očito bilo davno). I odjednom imam i smeđi i crni i bijeli i crveni.
Da ne govorim da mi je tata pronašao, pazisad – PUNU VREĆU VUNE.
That said, ja još uvijek nisam protiv declutteranja. Samo mislim da je potrebno puno više mudrosti za procijeniti što vrijedi zadržati, a što ne. Kakva je vaša declutter – filozofija?

Rupetina

Totalno sam se pronašla u ovome, pa dijelim dalje za one kojima bi moglo pomoć. Kod mene vrijedi i za stvari o kojima pišem na ovom blogu (da radim) i za blog sam po sebi.

 

Photo via RozaKoza

Tabula rasa

Sjećate se mog malog doma koji već sto dugih godina dobiva svoj oblik? E, pa, taj je oblik sve izvjesniji, i napokon sam došla do stadija kad ima smisla da se uhvatim bojanja namještaja.
U tu svrhu, dobila sam svoju „sobu za bojanje“. To je soba u potkrovlju koja će za milijun godina biti naša spavaća soba, ali zasad je „rohbau“, što znači da je pod još samo estrih. Što je zgodno jer ne moram brinut oko zaštite od kapanja, a i pokazalo se praktično u ovo ćudljivo i promjenjivo ljeto sve piturske radove radit u natkrivenom prostoru.

Poseban šarm moje „piturske sobe“ je taj što izlazi na terasu okrenutu prema jugu, na koju uvijek mogu i bacit pogled da se zakotrlja Bračkim zaljevom, da odmorim mozak i pluća od udahnutih para. Nakon što prekontroliram da na Braču ništa ne gori i da su se stanovnici zgrade preko puta svi propisno parkirali, mogu se mirno vratit poslu, sve dok se Bubamaronja ne probudi.

 

Osamstoti red do mora, a Brač je okej.

Moj trenutni rad nije nešto posebno uzbudljiv, osim što uživam u samom procesu bojanja. Stari smeđi krevet postat će stari-ali-izgleda-novo bijeli krevet.
Što me sjetilo na jednu drugu stvar. Naime, jedan od rijetkih blogova koje baš pobožno već godinama svakodnevno pratim je Chez Larsson. Iako se i ja puno puta nasmijem kada vidim da je ona OPET nešto obojala u bijelo, moram priznat da me dobrano zarazila. Kad god odlučujem koje će boje nešto biti, ja kažem „bijelo“. Moji doma mi se već smiju. Osim sestre, koja isto prati Chez Larsson.
Onda me pitaju „Ne misliš li da će ti sve to bit malo prebijelo?“. Na što ja odgovaram da ne mislim nego ZNAM da neće. Jer, poznajući mene, sasvim sigurno će se nakupit svih mogućih šarenih detalja.
Ono što se meni sviđa kod bijele površine, osim što izgleda svježe i prozračno i čisto (mislim, naravno, ako JE čista), je što uz bijelo idu sve boje i stilovi. Recimo, sad dok bojam krevet, razmišljam stalno da uzglavlje obojam nekom drugom bojom, ukrasim salvetama, zidnim tapetama i tisuću drugih ideja. Međutim, ono što me odbija kod toga je što onda moram posteljinu usklađivat s tim ukrasima.
Moj muž često citira Syd Barretta koji u nekoj fazi depresije nije htio izać ujutro iz kreveta, jer dan je bio pun potencijala, ali kad se jednom ustaneš i počneš radit jednu stvar, izgubiš mogućnost da u tom trenutku radiš sve ostale stvari na svijetu. Tako ja vidim to biranje bijelog: produljivanje prostora potencijala, jer uz bijelu kuhinju i stol ide svaki mogući stolnjak na svijetu, i kada ga promijeniš, možeš dobiti skroz drugačiju prostoriju.
Recimo, biste li ovo nazvali bijelom ili šarenom prostorijom (pretvarajmo se da ono nije zebra tepih)?

Photo via Design crisis

Edit: Upravo sam vidjela u Slobodnoj da je jučer taman u vrijeme kad sam slikala ovu sliku sa terase, zaista bio (manji) požar na Braču. Pa ti vjeruj svojim očima.

Kraljevsko zapečeno povrće

Obožavam vijesti o princezi Kate. Em volim vidit šta je obukla, em se volim malo zgražat kako je premršava, em volim popratne tekstove, koji uvijek daju novu perspektivu na moj život.
Recimo, kad sam pročitala ekskluzivnu vijest kako su se preselili u neku kuću gdje nemaju nikakvu poslugu, a Kate sama kuha i čisti, popraćeno ekskluzivnom fotografijom kako kupuje tjesteninu, omekšivač za robu i jednu krpu za prašinu, pomislila sam „Wow, živim ko princeza!“.
Onda se pojavila vijest kako je Kate nastavila sa svojom royal dijetom, i moram reć da me steglo oko srca kad sam pročitala njen menu: za doručak jaje, za ručak borovnice (! Da, dobro ste pročitali!), za večeru juhica. Zamislite pokore, princeza u jednoj od bogatijih zemalja svijeta, može si priuštiti bogovsku hranu, ima figuru na kojoj bi pozavidjele mnoge manekenke, a ruča borovnice svaki dan. Da je tako završila Pepeljuga, bila bi se vratila kod zlih sestara di je bar mogla pojest tanjur leće ili prosa.
Tako da ispada da živim i bolje nego princeza. Jer unutar svog budžeta mogu jest svakakve delicije, i nitko mi ne zagleda u svaki centimetar na tijelu.
Navodno princ William nastoji biti podrška svojoj bajnoj djevi, a njegova ideja podrške je da joj stalno govori da je prekrasna. Moram priznat da nisam sigurna je li to pametno. To može značit „prekrasna si, možeš se opustit“, a može značit i „prekrasna si kad jedeš borovnice za ručak, samo tako nastavi“. Stoga sam ja ipak mišljenja da bi William trebao reći „Kate, ne ponašaj se kao iskompleksirana tinejdžerka. Ne tražim da naručiš pizzu, al daj jedi nešto normalno i barem mijenjaj šumsko voće za ručak“.
Bar je ovo doba godine idealno za brojne delikatese koje će zadovoljit i najveće hedoniste, a opet mogu proć kao dijetalne, ako vam je do toga baš stalo.

Kao recimo, moja all time favorite ljetna večera:

ZAPEČENI PATLIDŽANI I RAJČICE
(da, ovo je razlog zašto pišem cijeli ovaj post, koga briga za nekog tamo princa i princezu i priče koje su najvjerojatnije izmislili novinari)

Dakle, treba vam:
3-4 patlidžana, po mogućnosti iz organskog uzgoja
3-4 poveće rajčice, također
Na isti način mogu se koristiti i tikvice, ali moje je iskustvo da ako napravite sve troje, tikvice su najmanje fine i zadnje ostanu.
Patlidžane prerežite popola uzduž, a rajčice poprijeko, i poslažite u tepsiju.

Punjenje:
Nasjeckajte puno češnjaka i peršina. „koliko je to puno?“ obično pita moja sestra. Recimo, 10ak češanja češnjaka i vezica peršina.
U to umiješajte soli po želji, 4 žlice krušnih mrvica i dolijte maslinovog ulja da sve poveže u finu smjesu. To je smjesa kakvu ja pravim i za punjenje artičoka, s tim da u ovu možete dodati i parmezana (ne ti, Kate,inače nećeš izać iz teretane do rujna) ili još začinskog bilja, npr bosiljka.
Na svaki komad povrća stavite oko prst debeo sloj punjenja, pa sve ubacite u pećnicu na nekih pola sata do 45 minuta na 200 stupnjeva. Ustvari je najvažnije da se patlidžan dobro ispeče.

Ovo se može jesti kao prilog, ali meni je dovoljno za cijeli obrok, pogotovo za večeru. Mislim da bi spalo pod preporuku većine nutricionista, a ako ste imalo fan povrća i ovog dalmatinskog češnjak-peršin-maslinovo ulje okusa, pripremite se na ogromnu količinu „mmmmmmmm“ i „ahhhhhhhhhh“.

 

Gladna sam - misli Kate - a mogla sam stat u ovu šesnu veštu i da sam pojela one pome i balancane.

Slučajni cvjetići

Neki dan sam išla nešto potražit u podrum. Ne sjećam se ni šta sam tražila, ali desila se ona tipična situacija kad tražiš jednu stvar, a nađeš sasvim druge tri.
Tako sam ugledala kako iz jedne kutije viri materijal koji me odmah zarobio. Radi se o kutiji s ostacima materijala iz vremena kad je moj tata šio nekakve ljetne haljine i bluze, i po kojoj sam već zimus kopala tražeći zgodne materijale za cvjetiće. Tad sam ovaj preskočila vjerojatno zato što je TAKO. LJETNI.
Izvukla sam odmah par komadića i krenula mozgati šta da radim. Nakon nekoliko pokušaja, njuškanja i proučavanja jednog cvjetića kojeg sam kupila kod Izzy ove zime, napokon sam smozgala kako napravit onakve cvjetiće s laticama (znam što mislite! Bila sam na youtube, naravno. Pronašla sam „samo“ tutorijale za one rosette, paljene organza cvjetiće, yo-yo cvjetiće i one kao karanfile, a od ovih latičastih samo one sa šiljastim laticama, koji mi se baš ne sviđaju. Nigdje onog što sam htjela. Morat ću ga ja snimit... haha, NOT).
Uglavnom, krajnji rezultat je ovaj cvjetić koji se naselio na mali crveni rajf i već sa mnom obišao šire područje Splita. Malo sam ga razveselila komadićem čipke i dugmićem na malu crvenu bubamaricu.

Kad smo kod njih, Bubamarcu se totalno svidjelo što sam jučer zalijepila za te cvjetiće (jer, znate kako to ide, vjerojatno nitko nikad nije napravio JEDAN cvjetić). Kad bih izrezala materijal u krugove, on bi ih uzeo i sve slagao na stolu jedan pored drugog. Probala sam mu podvaliti one nepravilne ostatke materijala, ali nije se dao, tako da sam na kraju jednostavno rezala više krugova – neke za mene, neke za njega.

Lidija ili nikad ne reci nikad

Uspjela sam! Isplesti, oprati, dovršiti, obući i uslikati svoju prvu končanu majicu! Tadaaaaaaaaaaaaa!
I ne samo to, već je i nošena dva puta i zamrljana jednom: netko je prislonio svoj mali čokoladni prstić dok sam ga nosila.

Radila sam neku verziju malo manju od najmanje, i zaboravila sam je proširiti na donjem dijelu rupičastog uzorka, tako da sam napravila dosta užu verziju od originalne. Meni to ustvari odgovara, a i imala sam na umu nešto što sam pročitala u komentarima na jednom blogu „careful with cotton, it has a tendency to grow and grow and grow“.

Druga promjena koju sam ubacila je da nisam kukičala vezicu na vrhu u boji majice, nego sam provukla modru satensku trakicu. Ideja je bila da mogu mijenjati trakicu po onome uz što majicu kombiniram. To me podsjetilo na jednu moju dragu profesoricu s faksa, koja je imala kaiše za sat u više boja, pa ih je mijenjala prema odjevnoj kombinaciji tog dana.

Uglavnom, evo, probila sam led i ispada da ipak nisam osoba koja nikako ne može plesti ljeti. Već sam se bacila na sljedeći končani projekt.


Edit: Zaboravila sam napomenuti da je i suknja na slikama ručni rad. Ne moj, doduše. Šila ju je moja teta prije kojih 30 godina, a ja je već pet godina nosim s veseljem svako lito.
Najbolje mi je što je ubacila čipku na dva mjesta jer nije imala novaca za dovoljno materijala, a mama joj ne bi dala da nosi suknju da je bila prekratka. Meni je sad ta čipka najbolji dio.