Majmun radi što majmun vidi

Postoje neki pinovi na Pinterestu koji su tako neodoljivi. Znate na koje mislim, to su oni koji se non stop pojavljuju s komentarima u caps lock, poput "THIS IS AMAZING, I MUST DO THIS!!!"
Ponekad sam malo skeptična jer mi izgleda prejednostavno i prelijepo, pa se pitam kako to prije nigdje nisam vidjela. Ali, odlučila sam isprobati par stvari.

Jedna su ovi tulipani u čaši

Image found here 

Iako su ovi tulipani samo u vodi, ispod njih na pinterestu kažu da se u čašu stave prozirni ukrasni kamenčići, na njih položi jedna ili više lukovica, a zatim stavi još malo kamenčića oko lukovica da je drže. Voda se ulije do ispod lukovica, kako bi one  pustile korijenje koje možemo vidjeti, i stavi na mjesto gdje ima svjetla. 

Prozirnih kamenčića, srećom, imam. Ili barem nečeg dovoljno sličnog. Naime, prije više godina prolazila sam pored autobusne stanice kojoj je netko razbio one bočne staklene zidove. Otkrila sam da su ti komadići jako lijepi, i nisu oštri, pa sam ih pokupila koliko sam mogla i donijela kući. Kasnije sam još neko vrijeme trpala kamenčiće u torbu kada bih prolazila pored razbijenih stanica, što je u ovom gradu začuđujuće često. 

Kamenčiće sam držala u jednoj posudici kao ukras, a dio njih sam polijepila na jedno ogledalo običnim univerzalnim ljepilom, i dan-danas ga krase. 

Uglavnom, isprala sam svoja skoro zaboravljena stakalca i ubacila ih u vazu, na nju poslagala 5 lukovica tulipana, učvrstila ih malo i dolila vodu po uputama, tako da sada samo čekamo. Nadam se da će uspjeti, ne samo zbog tulipana, nego mi se projekt čini i kao dobar način da Bubamarac nauči kako rastu biljke, da sam vidi kako puštaju korijenje, a prema gore se razvija zelena biljka. 

Drugi pin koji mi je totalno neodoljiv je onaj sa sijanjem limuna iz sjemenki, ali o tome detaljnije kada sve to ekšuli napravim. 

Tatine sjedalice u novom ruhu

Pažljivi čitatelji već su primijetili da ovo nije blog samo o mojim DIY aktivnostima. Dabome da nisam ja postavila onu policu za knjige, kao ni vješalicu za jakne.
Ovaj put hvalim svoga tatu, koji je bio vrijedan ovo ljeto, pod kreativnim navođenjem moje mame.
Prvo je sredio fotelju koju su on i mama našli pored kontejnera. Da, da, netko je ovo bacio (u staroj presvlaci, ali u sasvim dobrom stanju). Nova spužva, nova presvlaka i par slojeva laka na drvu, i ova je fotelja svima omiljena postaja.

Onda je došao red i na stolice. Ove su stolice stare otprilike koliko i moja sestra, datiraju iz 1985. i odlično se drže. Tražili smo po slikama kako su izgledale u originalu: bile su tamnosmeđe i imale su smeđa karirana sjedišta. Prije desetak godina smo ih obojali u svijetlozelenu, a svijetložutu presvlaku koju je moje dijete previše puta nahranilo kašicama, juhicama, mesom i umacima tata je promijenio u ovu, sličnu onoj s fotelje.

Veliko "bravo!" ide mome tati i za bojanje zidova u kući, kao i za neodoljivi burek s mesom kojeg je svladao nedavno.

Znate li što sam radila ovog ljeta?

Kako biste znali, kad ne pišem ništa?
Radila sam svašta, od kreativnog do nekreativnog. Stan mi sve manje izgleda ko udomaćeno skladište, a sve više ko pravi dom i ovo smo se ljeto dosta družili sa kistovima i bušilicama.
Vjerojatno najveći korak koji smo napravili bila je polica za knjige, ustvari "polica za knjige". Mjesecima me kopkalo kako da riješimo pitanje držanja knjiga, a bez većih investicija.
Na kraju se to pokazalo kao jedna od onih situacija kada ispadne korisno što mi dragi dovlači doma nešto što izgleda kao smeće. Prije nego smo uselili, prijatelj nam je poklonio 20ak godina staru, nekorištenu kuhinju. Budući da smo se ipak odlučili investirati u novu kuhinju, ova nam je na kraju ostala na tavanu, dok se nismo sjetili da bi viseći elementi mogli poslužiti kao odlična polica.
Uz malo kreativniji razmještaj dobili smo dodatnih iskoristivih polica, a odlično se uklopila i oko komode koju smo već imali. Na kraju je i prijatelj zajaukao da "želi svoju kuhinju natrag".

DIY vješalica za jakne

Ovaj post moram započeti tako što ću javno reći svom mužu da je bio u pravu, a ja sam bila u krivu.
Naime, prije nekoliko mjeseci pomagao je jednom prijatelju skidati staru lamperiju sa zidova. Morate znati jednu stvar o mom dragome, voljela bih da je i mene prije x godina netko na to pripremio. On ne može podnijeti da se baci nešto od drva. Kad vidi drvo, moja ljubav vidi mogućnosti, iako otkad ga poznajem, pa do prošle godine, nikad ga nisam vidila da je od drva napravio IŠTA. Uglavnom, long story short, tu lamperiju koju je prijatelj digao sa zidova on je uredno dovukao kući.
Ja sam, naravno, dobila osam različitih alergijskih osipa kad sam vidjela ispred kuće tu hrpu dasaka iz kojih su virile ruzinave brokve (ilitiga rđavi čavli). Samo sam pomislila „Tetanus alert!“ i inzistirala da se maknu negdje gdje ih Bubamaronja neće pronaći, a ja neću gledati.
Sudba je htjela da smo se pošteno dekintirali ovom selidbom, a ostalo je još nužnog namještaja koji nam fali po kući.
Dok nije zahladilo, nismo uopće ozbiljno shvaćali činjenicu da nemamo nikakvu vješalicu za jakne. Ali otkad se spustila bura, postalo je evidentno da ne možemo cijelu zimu ostavljati jakne i kapute po kauču i namještaju.
Odjednom, veli moj muž: a imaju ove neke stare kukice, mogli bi napravit konstrukciju od onih dasaka, obojat ih i imamo vješalicu.
Uglavnom, evo, ništa lakše (ako imate starih dasaka koje se muvaju po kući i nekoga tko zna s pilom, bušilicom i tiplima).

Većina DIY vješalica za kapute na internetu sastoji se samo od jedne daske na koju su učvršćene kukice. Mi smo ipak išli na konstrukciju koja pokriva komad zida, jer je mene netko nekad naučio da nije idealno ako su jakne u direktnom kontaktu sa zidom, budući da će ili one isprljati njega, ili zid njih.
Nakon što smo izmjerili širinu i dužinu željene vješalice, dragi je ispilao oštećene rubove, sve smo ih obrusili i obojali bijelom mat bojom. Išli smo na amoreć shabby, ali ne onaj „nanijela sam osam slojeva različitih boja i sredstava i brusila u međuvremenu i posipala vilinskom prašinom“ shabby, nego onaj „to smo mi onako malo samo štrc brc prebojali“ shabby. Lijeni shabby.
Jako brz, jednostavan i simpa obiteljski projekt, na koji, budući da nam je stan jedno veliko gradilište, nismo potrošili ni lipe.

Tabula rasa

Sjećate se mog malog doma koji već sto dugih godina dobiva svoj oblik? E, pa, taj je oblik sve izvjesniji, i napokon sam došla do stadija kad ima smisla da se uhvatim bojanja namještaja.
U tu svrhu, dobila sam svoju „sobu za bojanje“. To je soba u potkrovlju koja će za milijun godina biti naša spavaća soba, ali zasad je „rohbau“, što znači da je pod još samo estrih. Što je zgodno jer ne moram brinut oko zaštite od kapanja, a i pokazalo se praktično u ovo ćudljivo i promjenjivo ljeto sve piturske radove radit u natkrivenom prostoru.

Poseban šarm moje „piturske sobe“ je taj što izlazi na terasu okrenutu prema jugu, na koju uvijek mogu i bacit pogled da se zakotrlja Bračkim zaljevom, da odmorim mozak i pluća od udahnutih para. Nakon što prekontroliram da na Braču ništa ne gori i da su se stanovnici zgrade preko puta svi propisno parkirali, mogu se mirno vratit poslu, sve dok se Bubamaronja ne probudi.

 

Osamstoti red do mora, a Brač je okej.

Moj trenutni rad nije nešto posebno uzbudljiv, osim što uživam u samom procesu bojanja. Stari smeđi krevet postat će stari-ali-izgleda-novo bijeli krevet.
Što me sjetilo na jednu drugu stvar. Naime, jedan od rijetkih blogova koje baš pobožno već godinama svakodnevno pratim je Chez Larsson. Iako se i ja puno puta nasmijem kada vidim da je ona OPET nešto obojala u bijelo, moram priznat da me dobrano zarazila. Kad god odlučujem koje će boje nešto biti, ja kažem „bijelo“. Moji doma mi se već smiju. Osim sestre, koja isto prati Chez Larsson.
Onda me pitaju „Ne misliš li da će ti sve to bit malo prebijelo?“. Na što ja odgovaram da ne mislim nego ZNAM da neće. Jer, poznajući mene, sasvim sigurno će se nakupit svih mogućih šarenih detalja.
Ono što se meni sviđa kod bijele površine, osim što izgleda svježe i prozračno i čisto (mislim, naravno, ako JE čista), je što uz bijelo idu sve boje i stilovi. Recimo, sad dok bojam krevet, razmišljam stalno da uzglavlje obojam nekom drugom bojom, ukrasim salvetama, zidnim tapetama i tisuću drugih ideja. Međutim, ono što me odbija kod toga je što onda moram posteljinu usklađivat s tim ukrasima.
Moj muž često citira Syd Barretta koji u nekoj fazi depresije nije htio izać ujutro iz kreveta, jer dan je bio pun potencijala, ali kad se jednom ustaneš i počneš radit jednu stvar, izgubiš mogućnost da u tom trenutku radiš sve ostale stvari na svijetu. Tako ja vidim to biranje bijelog: produljivanje prostora potencijala, jer uz bijelu kuhinju i stol ide svaki mogući stolnjak na svijetu, i kada ga promijeniš, možeš dobiti skroz drugačiju prostoriju.
Recimo, biste li ovo nazvali bijelom ili šarenom prostorijom (pretvarajmo se da ono nije zebra tepih)?

Photo via Design crisis

Edit: Upravo sam vidjela u Slobodnoj da je jučer taman u vrijeme kad sam slikala ovu sliku sa terase, zaista bio (manji) požar na Braču. Pa ti vjeruj svojim očima.

Božićno ukrašavanje vol 2

Evo još nekoliko slika božićnih điđa po kući koje sam poslikala još prošli tjedan, ali ih nisam stigla staviti na web.
Lanac od tikvica i vilin-konjica iznad prozora i ekipica na kredenci.

Sad kad je zapuhala bura napokon se uklapaju u sezonu. Svi nešto kukaju kako je hladno, a ja sam jedva dočekala da napokon prođe ono grozno jugo od kojeg sam se skoro onesvijestila na poslu prije par dana. Zrak je tako svjež i čist, nebo i more su savršene boje, a sunce, pa makar i zubato, je naprosto divno nakon one silne kiše. 

A na zimu se ne žalim, napokon mogu nositi sve one kape i šalove koje sam isplela. Sjećate se kako sam prije milijun godina obećala uslikati kapicu na sovice na Bubamarcu? Nisam zaboravila na to, on samo nije htio držati kapu na glavi duže od sekunde, a toliko mi je očito potrebno da upalim fotoaparat. Ali sad kad je zahladilo, odjednom mu nije problem zadržati je na sebi. Ovo nas je uslikao muž/tata prije nego smo izašli vani trčati za golubovima, ne kuže se baš sovice, ali se kuži da smo oboje umotani u pletivo. 

Blagdansko ukrašavanje vol 1

Kako ono reče; za božićno ukrašavanje treba prvo odabrati temu. Kod nas se tema "prirodnih ukrasa" nekako uvijek nameće, budući da imamo jedan vrlo specifičan prirodni ukras i inače, a pogotovo u ovo doba godine.

Naime, južni je zid trpezarije gotovo cijeli u staklu,a  odmah uz njega raste stablo naranče, koje baš negdje u ovo vrijeme postanu velike narančaste sočne kugle. Iako slikavanje kroz staklo, pa još i prema svjetlu, nije baš laskavo, pa na fotografijama nikako ne mogu dočarati kako to ustvari izgleda, otprilike je ovako:

Ovim putem se ispričavam svim mojim prijateljima koji nekad svrate ovamo jer znam da smo dosadili Bogu i narodu sa tom narančom, ali mi je doma smatramo već za člana obitelji. Nekako uvijek mislim da nam je uz nju jelka potpuno bespotrebna, iako se o njenoj nabavki još vijeća. 

Ipak, u duhu prirodnih ukrasa, skupila sam kraj posla nekoliko šiški. Zbog silnih kiša koje padaju zadnjih mjesec dana, morala sam odabrati one koje su relativno nedavno pale, jer su na onim starijima već izrasle nekoliko centimetara visoke gljive. Također, jedan kolega me upozorio da ih prvo unesem na neko toplo mjesto koje nije stan (podrum npr.) da izađu sve bubice koje su se unutra sakrile od zime, jer je imao neugodna iskustva da su se mnoge razmilile po dnevnoj sobi. Savjet sam poslušala, a nakon toga sam ih malo natapkala ovom snijeg-masom sa šljokicama koju sam pribavila u hobby-art shopu. Smjesa je super, može se nanosit i nožićem, ali ja sam je samo natapkala spužvicom po vrhovima šiški. 

Za sada, evo jednog jednostavnog detalja mog blagdanskog ozračja. Nekoliko šiški sam stavila u običnu staklenu vazu, zajedno sa Unicefovim ukrasima od tikvica, koji su mi apsolutni must have svake sezone. Radi se o pravim malim sušenim ukrasnim tikvicama (unutra šuškaju sjemenke) s ocrtanim jednostavnim motivima. Nažalost, ne vidim da ih više imaju u Unicefovom web shopu, ali svakako preporučam da bacite oko tamo, ili u njihov dućan u Ilici 8, jer uvijek imaju jako šarmante blagdanske stvari, a novac koji date ide za pomoć djeci. Ne znam što ima božićnije od toga. 

Vintage laminat u radnoj sobi

Nisam odavno pisala o radovima na kući. Nije da smo se ulijenili, radimo koliko stignemo, ali nam je raspored malo zgusnut. Moram pohvaliti svog muža da je, između ostalog, napravio drvene unutarnje stepenice, kojima sam prezadovoljna,  a njega muči što malo škripe pa gledamo kako da to riješimo.

Već sam spominjala kako su nam se u procesu uređivanja stana ukusi polako približili jedno drugom. Kad smo tek počeli, činilo se da se nikad ni oko čega nećemo složiti. Prosto mi je neugodno kad se sjetim koliko smo se puta svađali u dućanima s keramičkim pločicama, sanitarijom i namještajem. To je otprilike izgledalo ovako

Ja: evo ovo mi je super.

On: Jesi ti normalna, dobit ćemo shizofreniju od tih boja!

5 minuta kasnije

On: Evo, šta kažeš na ovo?

Ja: nešto kičastije u životu nisam vidila.

Pojma nemam kako se to dogodilo, ali s vremenom smo se počeli okretat za sve sličnijim stvarima. Dok gledate i smišljate sve te stvari, ukus vam se mijenja, i neke stvari vam se svide koje prije niste baš razmatrali, i valjda se to dogodilo i s jedne i s druge strane. Na kraju smo došli do toga da me on odveo u dućan gdje je vidio lijepih laminata, i ja sam zapela za točno iste one koji su se i njemu dan ranije najviše svidjeli.

Ko za vraga, laminati koje smo odabrali zovu se Vintage i Rustic. Iskreno, nisam baš mislila da ćemo urediti kuću u shabby stilu, ali sve se nešto prema tome krećemo. Ako ćemo se razbacivat izrazima, čak su i pločice koje smo uzeli za glavno kupatilo pomalo Coastal Cottage, čime ću vam se pohvaliti kad ih postavimo, pa svratite na blog za kojih milijun godina.

Neću vam pokazivati baš sve što smo radili, ali laminat u radnoj sobi naprosto moram. To je ovaj već spomenuti Vintage, s otisnutim nazivima vina i detaljima sa starih vinskih boca. Mi smo totalno zaljubljeni u njega, sad kad je postavljen još i više. I ne mogu vjerovati da smo kupili šareni laminat, ali zaključili smo da uvijek možemo, ako nam jednom dosadi, staviti tepih preko. Zasad, čini se da zove nekakve shabby police. 

Disclaimer: Boje na slikama ne odgovaraju baš originalu, jer ne uspijevam doći kući za vrijeme danjeg svjetla, pa sam ga slikala navečer i koristila opciju "available light", a onda u programima za obradu slika pokušala dobiti boji sličnu stvarnoj. Ali detalji su bitni.

Postavljanje pločica

Stan koji pokušavamo nekako dovršiti počeli smo raditi prije dvije
godine (radi se o klasičnoj dalmatinskoj varijanti od koje sam uvijek
zazirala; kad roditelji dignu pokoji kat na obiteljskoj kući da skuće
djecu. Ukusi, principi i filozofija su jedno, a realna životna i
financijska situacija drugo, i mišljenja se promijene kad se čovjek
suoči s brojkama). U to vrijeme ja sam imala više mišljenja o bojama
zidova i vrstama pločica nego što sam imala kila. U međuvremenu sam se
malo zasitila gledajući apartmenttherapy i druge siteove i časopise, i
dok sam došla do biranja pločica za svoj stan već su mi izlazile kroz
uši, a od silnih ideja da će ova soba biti ove, a ona one boje, ostalo
je proglašenje: ma idemo sve u bijelo, ionako ćemo sve pretrpati
šarenim detaljima.
Zidne pločice u kuhinji su prve koje smo kupili, ja sam se zakačila za
njih da sam ih skoro počela grliti u dućanu, jer su bile žute, slatke
i na akciji. Nisam razmišljala o tome da ćemo ih sami postavljati, i
da ćemo, ovako spori i nestručni kakvi jesmo, osijediti dok ih sve
stavimo,budući da su im dimenzije 10x10cm.  Kad su takve najslađe, šta
da im radim.
Uglavnom, slažemo ih već tri tjedna, na njima su se izmijenila već 4
majstora, od kojih sam jedan i ja (prvo sam strahovala da će neke
otpasti, a sad strahujem da će otpasti baš ove koje sam ja stavila,
naravno da i ja i muž znamo točno koje su to). Jedan je problem u tome
što se nikako ne možemo uhvatiti ozbiljno posla i oboje ih stavljati
cijeli dan, jer uvijek netko mora čuvati dijete; a drugi taj što smo
prije početka ušli u duboke teorije o keramici i počeli ih postavljati
na, prema mnogima, bespotrebno kompliciran način, a ne možemo
mijenjati način na pola zida. Tako da ove idu do kraja The hard way. A
kad smo već uzeli ove male, a ne one velike koje izgledaju kao devet
malih, pomiješala sam sive i žute u nekom random uzorku, koji se
naravno još pobrkao tokom slaganja.

Inače, nitko od nas nema nekog iskustva s tim poslom. Ispada da se
postavljanje pločica može naučiti na youtubeu, gdje možete pronaći
milijun korisnih uputa, poput ove

Imala sam ideju da napravim i vlastiti tutorial, ali mislim da nismo
dovoljno stručni da bismo nekoga učili. Ipak, želim prenijeti ovu
poruku: to se može. I ako ste geekovi s djetetom od 11 mjeseci. Ljudi
oko mene se stalno čudom čude što smo se usudili pokušati to sami, ali
ja zasad ne mislim da smo uzeli više nego što možemo podnijet. Jedina
je razlika da smo mi nešto sporiji od stručnjaka, koji su već uhvatili
ruku, i, ako ćemo iskreno, često i ne paze toliko kao netko tko radi
za sebe.

Kredenca

Otkad smo preselili, moja je mama htjela jednu staru kredencu iz 1950-ih u trpezariiji. Ustvari je bacila oko na staru bakinu koja je sjedila u šupi u Slavoniji, ali se tada činilo jednostavnije pronaći neku bližu nego prebacivati ovu iz Splita. I tako su moji roditelji redovito obilazili RETO-centar i zapitkivali sve koje poznaju imaju li koju kredencu koje bi se htjeli riješiti, ali sve što su pronašli je odgovor "A mi smo to imali na vikendici, a ne znam gdje je sad". Na kraju su ipak dovukli staru bakinu.

Prije dvije godine to nam je bio najveći projekt. Trebalo je prepraviti oštećene, rasklimane i crvima izjedene dijelove, a onda smo je obojali u prilično sličnu kombinaciju boja u kojoj je već bila. To nam se ionako najbolje uklapalo u prostor.

Ovako je izgledala kad smo je tek obojali, stavili nove ručke i vratili na mjesto. A dolje su slike koje pokazuju kako izgleda danas.