Dva centa o declutteranju

Svi oni koji su se IKAD IGDJE selili, znaju da taj proces uključuje i suočavanje sa nevjerojatnom količinom stvari koje posjedujemo. Svi se u jednom trenu zapitamo: za koga boga i vraga ja imam ovoliko stvari? Tko nosi ovoliko robe? Očekujem li redukciju struje pa zato imam toliko svijeća? Trebam li sve ove vaze, kutijice, naušnice, čaše u bojama, mirisne štapiće, ukrasne jastuke...?
Posebno enigmatično pitanje za mene je uvijek: u kojoj točki nešto što čuvamo prestane biti uspomena, a postane jednostavno komad smeća? Znate o čemu pričam, o kartama za kino ili omotima čokolade koje čuvamo zato što nas podsjećaju na neku dragu osobu ili događaj, najčešće iz teenagerskih dana.
U zadnje vrijeme je u medijima, a pogotovo na blogovima koje pratim, jako popularno to declutteranje. U ovakvim trenucima, čovjek razumije zašto. Zbilja nam ne treba toliko stvari i zbilja nam nekad komplicira život što od te silne hrpe ništa ne možemo naći. A kako se mnogo nas osjeća i psihički clutterano raznim emocijama, poslovima i brigama, jako je privlačna ideja da se riješimo dobrog dijela stvari i uvedemo malo asketizma.
Da se razumijemo, ja mislim da je to super. I trudim se ponekad natjerati u tom smijeru.
Ali, već sam razvila poseban osip koji dobijem kad vidim većinu tekstova o declutteranju i organizaciji prostora. Prva stvar, nekad mi se čini da ljudi od toga malo previše očekuju. Moja profesorica iz biologije u srednjoj školi uvijek je govorila „red u teci – red u glavi“, ali nakon 10 godina rekla bih da je to samo djelomično istina. Da iskoristim pomalo ekstreman primjer: zamislite osobu s opsesivno-kompulzivnim poremećajem (agent Monk, npr): puno reda u bilježnici i/ili stanu – a u glavi kaos. Red u teci nekima može pomoći da zadrže red u glavi, ali ne nužno. Ako želite red u glavi, preporučljivije je sređivati glavu nego stan.
Druga stvar, često su te upute za mene ekstremno stroge. Recimo, vidila sam puno uputa za declutteranje ormara koje kažu „nemojte čuvati odjeću koju ne nosite pod izlikom da ćete je jednog dana obući. Ako nešto niste obukli zadnjih godinu dana, bacite to ili poklonite/donirajte“. Moram reć da sam dosad puno puta bila sretna što npr. moja mama i teta to nisu činile. Jer sam se u zadnjih 10 godina nanosila raznih njihovih starih komada odjeće koji su bili u odličnom stanju. I one su mogle, kada je to izašlo iz mode, reći „ovo je možda čitavo, ali je tako odvratno i demode i sasvim sam sigurna da se točkice više nikad neće vratit u modu“. Srećom po mene, moja mama ne samo da je takve stvari čuvala, nego ih je preselila kroz 4 stana dok ih ja nisam opet obukla.
Nedavno sam zaključila da bi mi uz jednu haljinu dobro došao kožni kaiš. Dosad ih nisam nosila i nikad ih nisam kupovala, i sad sam gledala po dućanima gdje bih mogla naći neki na sniženju. I onda sam slučajno tumbajući po ormaru, pronašla punu vrećicu kožnih kaiša koje je mama spremila tko zna kad, kad ih je ona prestala nosit (ne sjećam se da sam ju ikad vidila s kožnim kaišem, tako da je to očito bilo davno). I odjednom imam i smeđi i crni i bijeli i crveni.
Da ne govorim da mi je tata pronašao, pazisad – PUNU VREĆU VUNE.
That said, ja još uvijek nisam protiv declutteranja. Samo mislim da je potrebno puno više mudrosti za procijeniti što vrijedi zadržati, a što ne. Kakva je vaša declutter – filozofija?

Na pola puta između Božića i Nove

Drage blogerice i ostale čitateljice, a bit ću tako stereotipna da pretpostavim da ovaj blog čitaju uglavnom žene, prije svega da poželim Sretan Božić svima koji ga slave. Kod mene je bila ludnica zadnjih dana dovoljna da nisam stigla postaviti niti neki post-čestitku, ali nadam se da su vam na taj dan čestitali mnogi puno važniji ljudi od mene. Uživo i stvarnim stiskom ruke i poljupcem, po mogućnosti.
Ja ću ovaj Božić pamtiti po tome što smo količinu poslova sveli na taman onu razinu koja nije preumarajuća, jer nema mi ništa gore nego kad si za važne prilike zamislimo da želimo napraviti previše toga, i na kraju smo umorni, živčani i iscrpljeni kad bi trebali uživati. Dovoljno je doživjeti jedan Badnjak na koji se svi međusobno svađaju oko kolača, pospremanja i sličnih besmislica da zaključiš „OK, ovo je krivo, nećemo to više nikad raditi“.
Ipak, nije da nije bilo. Mama je napravila nekoliko vrsta kolača, ja sam na Badnjak ispekla Gastodivine fritule (inače moj apsolutni favorit po pitanju kulinarskih blogova, ako je netko još nije otkrio neka to učini odmah. Recepti su joj taman pravi omjer jednostavnog i kompliciranog, običnog i neobičnog, da je u mom uredu bookmarkana na svakom kompjuteru), a za Božić smo punili jednu malu tuku nekim od klasičnih američkih punjenja i to je bilo fantastično. Dan poslije smo otišli kod mojih bake i djeda na jedno malo selo u Dalmatinskoj zagori, i možete samo zamisliti koliko je netko od nas tamo uživao. Što od trčanja po dvorištu, igranja po kući, hranjenja koka, maženja kozlića, gledanja mačića, bio je toliko uzbuđen da je jedva malo odspavao poslijepodne, a kad smo sjeli u auto putem kući, održao nam je desetominutni uzbuđeni govor, kao da prepričava što je sve doživio.

I još bih se htjela zahvaliti svima koji su svraćali ovdje, ostavljali svoje komentare i puno puta me razveselili ohrabrujućim riječima. Drage cure, vjerujem da i same znate koliko to puno znači. Također, zahvalna sam i na svim blogericama koje ja pratim, a koje negdje već, u ovoj ili nekoj dalekoj zemlji, žive svoje živote i inspiriraju me svojim radovima. Upravo je nevjerojatno koliko toga sam naučila otkad sam otvorila ovaj blog i počela pratiti druge. I jedna od najdragocjenijih stvari ove godine bili su mi trenuci kad sam vidjela neki tutorial, pomislila „MORAM to napraviti!“ i nisam imala mira dok nisam sašila cvjetić, spalila latice, zalijepila salvetu. Iskreno, nadam se da sljedeća godina donosi više ostvarenih maštanja, počev od mog dvotjednog godišnjeg odmora nešto nakon Nove Godine.
Sad me čeka malo gužve, ako uspijem možda se javim kojom riječju sa zimovanja u Sloveniji, a ako ne, pišem vam s godišnjeg. O hobijima i šetnjama s Bubamarcem.

Jugoburno.

Vani je nešto što se zove „škura bura“. Nešto kao tmurna bura u prijevodu. Za kontinentalce: tipična bura je hladna i suha, ali rastjera sve oblake i nebo obično bude vedro i plavo, a osjećaj kao da vas je vjetar unutra cijele očistio. Za razliku od juga kad je toplo, nekad čak i vruće, ali, osim što je sivo i pada kiša, obično se osjećate ko zamućena voda, nekako teško i kao da vam je zdrava pamet zamaskirana slojem mulja. Škura bura je neka neobična kombinacija, jer je jako hladno od vjetra, a oblačno i pada kiša. Ali iako se vani čovjek smrzne do kosti, to mi je baš drago vrijeme, jer zadrži onaj neki lijep osjećaj od bure, a dok iz toploga kroz prozor gledaš kako divljaju grane borova sa sivom podlogom, dođe ti samo da skuhaš čaj, ispečeš muffine, i naravno počneš plesti.
Prije dva dana je bilo jugo i ljudi su na cesti bili ludi ko kupus. Kolegica i ja smo se vraćale s posla i vidjele da je jedna cesta u Solinu blokirana policijskim vozilima, pa smo pretpostavile da prolazi netko važan (predsjednik ide u Solin Građu kupiti pločice? Zašto ne?) ili se prevozi neki opasni teret. Ostatak dana provela sam bezbrižno se baveći svakodnevnim kućno-obiteljskim stvarima, a sutradan ujutro putem prema poslu na onoj je cesti još stajala policijska blokada. „Šta je ovo?“ pitala sam nedužno, na što me kolegica informirala da na benzinskoj stanici od jučer popodne stoji čovjek s bombama i prijeti da će ih bacit.
Nije mi namjera ulaziti u slučaj, jer o tome možete iz medija saznati puno više nego vam je potrebno. Htjela sam reći da moj plan ignoriranja medija i stvarnosti očito funkcionira, a stvari koje je baš bitno da saznam, čisto da slučajno ne odem negdje gdje bi me netko mogao raznijeti, ionako saznam u prolazu.
Moj je dojam da svako 20 minuta neki oblik medija objavi vijest kako je netko rekao, ili neka studija pokazala da nam dolazi razdoblje u kojem će svima biti još teže nego dosad. Prava kriza stalno tek počinje. Koji je smisao toga, moj skromni um ne dokučuje, ali stvarno više nemam želuca za takve stvari, kao ni druge kategorije medijskih, političkih, ekonomskih i društvenih bljuvotina.
Stoga, muffine u pećnicu, s djetetom sjesti na pod i slagati kockice, dok se vrijeme ne razbistri. Obući dva džempera po ovoj buri, da se manje troši na grijanje. I, za ime svijeta, keep positive, kako god znate.

Napomena: ovaj je post napisan jučer, ali mi ga nije htjelo objaviti, a žao mi da propadne. Iako su se vremenski uvjeti promijenili u međuvremenu, simbolika škure bure nije, pa sam ostavila sve kako je.

Zaigrala i ja

Bjonda me pozvala u igru u kojoj bih trebala napisati 10 stvari koje volim. Ja sam je malo izmijenila, i umjesto toga napisala deset stvari u koje vjerujem. Budući da vidim da se dosta blogerica već uključilo u igru, pozivam sve one koje ovo povuče da „nastave niz“ i obavezno mi u komentarima jave da su to učinile, da vidim što će se iz toga dalje roditi.

U prilog ide jedna razlednica koju je prije par godina izdao Volonterski centar Split, a ispod nje je moja lista.

Vjerujem:

... da brinuti o sebi ne znači biti sebičan, već je svatko odgovoran za svoje životno zadovoljstvo, te da brigom o sebi učimo i svoju djecu kako biti sretna.
... da je ljubav važna i da se treba njome okružiti, kako onom koju primamo tako i onom koju dajemo.
... u poštenje, i nikad ne dopustim da me uvjere da „su takva vremena da se ne isplati biti pošten“. Svatko za sebe odlučuje da će nešto postići isključivo svojim radom i znanjem, i ako ne uspije jednom, uspjet će negdje drugo.
... da su mala djela važna i da uvijek možemo učiniti nešto
... da moramo preuzeti odgovornost za to što se događa s našim planetom, i da je ono kako možemo sudjelovati vrijedno truda, iako se čini kao kap u moru.
... u ravnopravnost i toleranciju i nastojim se boriti za njih.
... da je korisno osvijestiti koliko smo robovi onoga što „se pristoji“ i što drugi očekuju od nas, te ponekad „poviriti“ u sebe i slijediti ono što mi vjerujemo, sanjamo ili osjećamo i ono što nama treba
... da je ljepota u malim i velikim stvarima, i da je prekrasno gledati svijet očima djeteta koje ga prvi put vidi i malo toga podrazumijeva
... da nikad nismo prestari za malo čarolije, igre i mašte
... da nas svatko na svijetu može nečemu poučiti