Klice pšenice i slanutka

Iako čak i mi uzgajamo najzimskije temperature ovih dana, ja sam, napredna kakva jesam, sva u proljeću. Između ostalog, u proljeće me uhvati želja za zdravijom hranom, a kada me češnjak i luk u hladnjaku, a krumpiri u podrumu podsjete da se priroda budi i klija, sjetim se da bih rado jela klice.
Klice sam probala kupovne još davno, nekoliko vrsta. Alfa alfa i rotkvica su preljute za moj ukus, sojine klice su mi odlične (i u varivima, umacima) ali sam ih pronalazila samo u teglama i konzervama nikad svježe. Favorit su mi pšenične klice, one su blage, čak i slatkaste. Pa sam ih jednom prije par godina krenula uzgajati u teglama.
Ove sam godine isto krenula po pšenicu, ali je nisu imali pa sam umjesto nje uzela pir. Pir je prilično sličan pšenici, ali zdraviji. Zato sam očekivala da će i klice biti sličnog okusa, pokazalo se - opravdano.
Par dana kasnije kuhala sam slanutak za ručak, pa sam šaku slanutka isto ostavila za klijanje, a slično namjeravam napraviti i sa lećom (ne želim baš imati previše klica u isto vrijeme pa da propadnu, tako da leća malo čeka).

Za one koji ne znaju, proces uzgajanja klica je maksimalno jednostavan. Možete uzgajati vjerojatno bilo koju žitaricu ili grahoricu. Sve što vam treba je jedna tegla, gaza ili komadić stare krpe, i šaka zrnja. Zrnje koje želite uzgajati stavite na 8-12 sati u vodu da se natopi. Preporuka je da ide do trećine visine tegle, da ima prostora za klijanje. Nakon toga ga isperete, izvadite eventualna loša zrna, i ostavite vlažno, ali ne da pliva u vodi, te pokrijte mokrom krpom ili gazom.Dalje ga trebate samo ispirati jednom do dvaput dnevno, da bude uvijek vlažno, ali da ne uhvati plijesan, i čekati dok ne narastu klice od 5-6 cm.
Moj je slanutak puno brže proklijao od pira (i puno su mu više narasla zrna), ali računajte da im treba otprilike tjedan do deset dana. Kad su gotove, možete ih držati u hladnjaku u zatvorenoj posudi nekoliko dana.

Jedno važno upozorenje: možda vam je to logično, ali svejedno želim naglasiti da za ovu svrhu koristite isključivo zrnje koje se prodaje za jelo. Dakle, nemojte ni slučajno uzgajati klice od pšenice koja vam je ostala neposađena od Božića, a ne znate joj porijeklo, jer je vjerojatno tretirana raznim opasnim kemikalijama.

Kako se te klice uopće jedu?

Svakako. Ja ih najviše volim same - uzmem prstohvat i sažvačem u prolazu. Idu dobro u sendviče, salate, razna variva i umake, a viđam ih i u receptima za juhe. Neki ljudi od pšeničnih klica miksaju sokove, kažu da su im one najbolje jer su tako slatkaste. Slažu se sa svačim i nikako mi nije jasno kako se nisu više zastupljene u našoj prehrani.
Osim, naravno, što mnogi ljudi kad čuju klice, prvo pomisle na - prenosnike bolesti.

Quiche od tikvica i kozjeg sira

Ovaj sam post mislila objaviti prije tri mjeseca. Poslikala sam quiche dok sam ga radila, ali nisam napisala tekst.
Pa evo, još uvijek nije out of date, tikvice su na zalazu, ali ih i dalje ima. Recept nije ništa posebno inovativno ni neotkriveno, ali je i dalje fantastična kombinacija okusa ljeta i mediterana.
Ja inače quiche pravim jako često, i unatoč tome, kad kažem da ću ga raditi, moji ukućani uvijek pitaju "a šta ti je taj quiche?". Volim ga jer je prilično jednostavan, u njega možeš staviti što god imaš u kući, a kod mene doma svi vole sve što sadrži jaja i vrhnje. I volim ga jer ga se može napraviti navečer za sutrašnji ručak, zbog čega sam se malo mučila s ovim fotografijama.


U svakom slučaju, treba napraviti

tijesto za quiche

250g brašna
125g maslaca, omekšalog
1 jaje
prstohvat soli

izmiješajte prstima dok ne dobijete kompaktnu kuglu tijesta. Ja je prstima samo utisnem u kalup za pitu, ali nije loša ideja prvo ga razvaljati na otprilike pola centimetra debljine. Stavite tijesto u kalupu u hladnjak.

punjenje

2-3 veće tikvice (ili kad je iz mog vrta, jedna ekstra velika)
na kockice narezan polutvrdi kozji sir (hvala, bako)
malo češnjaka, maslinovog ulja, soli i majčine dušice (sad kad gledam sliku, čini mi se da sam možda stavila i bosiljka?)

Tikvice do pola izdinstati na maslinovom ulju i dodati sir i začine, tako da se kasnije u pećnici ispeku da budu sasvim mekane.

preljev

Kao i za svaki quiche: 4 jaja, malo soli, 2dl vrhnja za kuhanje.

Na tijesto stavite punjenje od tikvica, pa prelijete jajima i vrhnjem. Peče se 20ak minuta na 200 stupnjeva, odnosno dok ne dobije finu boju.

Kraljevsko zapečeno povrće

Obožavam vijesti o princezi Kate. Em volim vidit šta je obukla, em se volim malo zgražat kako je premršava, em volim popratne tekstove, koji uvijek daju novu perspektivu na moj život.
Recimo, kad sam pročitala ekskluzivnu vijest kako su se preselili u neku kuću gdje nemaju nikakvu poslugu, a Kate sama kuha i čisti, popraćeno ekskluzivnom fotografijom kako kupuje tjesteninu, omekšivač za robu i jednu krpu za prašinu, pomislila sam „Wow, živim ko princeza!“.
Onda se pojavila vijest kako je Kate nastavila sa svojom royal dijetom, i moram reć da me steglo oko srca kad sam pročitala njen menu: za doručak jaje, za ručak borovnice (! Da, dobro ste pročitali!), za večeru juhica. Zamislite pokore, princeza u jednoj od bogatijih zemalja svijeta, može si priuštiti bogovsku hranu, ima figuru na kojoj bi pozavidjele mnoge manekenke, a ruča borovnice svaki dan. Da je tako završila Pepeljuga, bila bi se vratila kod zlih sestara di je bar mogla pojest tanjur leće ili prosa.
Tako da ispada da živim i bolje nego princeza. Jer unutar svog budžeta mogu jest svakakve delicije, i nitko mi ne zagleda u svaki centimetar na tijelu.
Navodno princ William nastoji biti podrška svojoj bajnoj djevi, a njegova ideja podrške je da joj stalno govori da je prekrasna. Moram priznat da nisam sigurna je li to pametno. To može značit „prekrasna si, možeš se opustit“, a može značit i „prekrasna si kad jedeš borovnice za ručak, samo tako nastavi“. Stoga sam ja ipak mišljenja da bi William trebao reći „Kate, ne ponašaj se kao iskompleksirana tinejdžerka. Ne tražim da naručiš pizzu, al daj jedi nešto normalno i barem mijenjaj šumsko voće za ručak“.
Bar je ovo doba godine idealno za brojne delikatese koje će zadovoljit i najveće hedoniste, a opet mogu proć kao dijetalne, ako vam je do toga baš stalo.

Kao recimo, moja all time favorite ljetna večera:

ZAPEČENI PATLIDŽANI I RAJČICE
(da, ovo je razlog zašto pišem cijeli ovaj post, koga briga za nekog tamo princa i princezu i priče koje su najvjerojatnije izmislili novinari)

Dakle, treba vam:
3-4 patlidžana, po mogućnosti iz organskog uzgoja
3-4 poveće rajčice, također
Na isti način mogu se koristiti i tikvice, ali moje je iskustvo da ako napravite sve troje, tikvice su najmanje fine i zadnje ostanu.
Patlidžane prerežite popola uzduž, a rajčice poprijeko, i poslažite u tepsiju.

Punjenje:
Nasjeckajte puno češnjaka i peršina. „koliko je to puno?“ obično pita moja sestra. Recimo, 10ak češanja češnjaka i vezica peršina.
U to umiješajte soli po želji, 4 žlice krušnih mrvica i dolijte maslinovog ulja da sve poveže u finu smjesu. To je smjesa kakvu ja pravim i za punjenje artičoka, s tim da u ovu možete dodati i parmezana (ne ti, Kate,inače nećeš izać iz teretane do rujna) ili još začinskog bilja, npr bosiljka.
Na svaki komad povrća stavite oko prst debeo sloj punjenja, pa sve ubacite u pećnicu na nekih pola sata do 45 minuta na 200 stupnjeva. Ustvari je najvažnije da se patlidžan dobro ispeče.

Ovo se može jesti kao prilog, ali meni je dovoljno za cijeli obrok, pogotovo za večeru. Mislim da bi spalo pod preporuku većine nutricionista, a ako ste imalo fan povrća i ovog dalmatinskog češnjak-peršin-maslinovo ulje okusa, pripremite se na ogromnu količinu „mmmmmmmm“ i „ahhhhhhhhhh“.

 

Gladna sam - misli Kate - a mogla sam stat u ovu šesnu veštu i da sam pojela one pome i balancane.

Rabaradabra muffini

Opće je poznata pojava u našoj obitelji da, kad nešto kupimo na pazaru što nam se sviđa, samo je pitanje mjeseca kada će moji roditelji to posaditi u vrtu. Njihova je filozofija „ako je netko drugi to mogao uzgojiti, zašto ne bismo i mi?“. Po principu APP (ako prođe – prođe) kod nas su tako posađene mnoge biljke, od kojih neke nisu bile uspješne (korijander), a neke su totalno iznenadile (jagoda mjesečarka), neke su tipične za ovo podneblje (artičoka, šparoge), a neke baš i ne (crveni ribizl, aronija, avokado..). U ovu posljednju skupinu uspješnih i neuobičajenih biljki spada i rabarbara.
Mala digresija: kad spomenem rabarbaru, uvijek se sjetim našeg prijatelja Damira, koji je mene i muža, dok sam bila trudna, nagovarao da djetetu damo to ime, uvjeren da će u kombinaciji s našim prezimenom, koje isto sadrži slovo R, biti prava bomba.
Nazad prema temi, ima taj jedan čovjek na splitskom pazaru koji uvijek ima najbolji štand. Osim uobičajenih namirnica, kod njega se može naći i raznih začina (kao ranije spomenuti korijander) i biljki koje ostali ne drže, a koje on sve sam uzgaja (dakle ne kao što u Mercatoru možete sve naći). Tako smo par puta naišli i na rabarbaru, koja naravno uopće nije jeftina, ali se pokazala skroz fina u običnim biskvit-kolačima.
„ako to može Vlado uzgojit, mogu i ja“, rekla je moja mama i kupila sjeme. I stvarno, raste rabarbara ispod šljive. Prilično je neugledna ustvari, ima velike listove, a za kolače se koriste samo crvenkaste stapke. Ali poslužila je jučer za jedne fine i sasvim jednostavne muffine.
Ove mjere koje dajem u receptu meni su dale 9 muffina, ali sam pekla u novim ultrasuper silikonskim kalupima (hvala, mama), koji su malo veći od uobičajenih koje sam vidila na našem tržištu, možda bi vama rasteglo do 12 komada. Šalica koju sam koristila je mala kinder-lada šalica koja se vidi na slici.

Sastojci:
3 jaja
6 velikih žlica šećera
1 šalica integralnog brašna
1 šalica bijelog brašna
Prašak za pecivo
Pola šalice ulja
Pola šalice jogurta
Pola naribane jabuke (može i cijela, ja sam je podijelila sa Bubamarcem)
1 šalica nasjeckane rabarbare (5 stabljika)
Malo (ili puno) cimeta

Nema neke velike filozofije, samo pomiješati sve sastojke. Ja sam pola rabarbare umiješala u tijesto, a dio stavila na vrh muffina. Po želji, na kraju se mogu posuti šećerom u prahu.

Ispalo je da se Bubamarcu nisu baš svidili, mislim da ga je odbio cimet, tako da ćemo ga idući put preskočit. Ali rabarbara ima taj neki limunkast okus pa baš fino idu zajedno.
Eto, enjoy. Nije kolač koji mami uzdahe kao nekakva torta sa sirom i jagodama, ali je kolač koji može poslužiti i kao doručak.

Zdravo po malo

Kad je Bubamarac tek počeo jesti pravu hranu, bila sam sva nabrijana kako ću ga hraniti zdravo. Usta su mi bila puna riječi poput "quinoa" i "amaranth", a apsolutno sam zazirala od raznih kupljenih pudinga i čokolada koje se reklamiraju da su "baš za djecu jer imaju puno kalcija", a ustvari su table šećera sa bojama i konzervansima.
Srećom, stvarni život ispuše te pretjerano entuzijastične balone, i ja sam u međuvremenu napravila korak-dva prema konformizmu, pa moje dijete povremeno čak i :shock: jede čokoladu (samo malo!).
U cijeloj toj zdravo-nezdravoj raspravi, evo moje filozofije: ako možemo neke nezdrave navike zamijeniti zdravima - to već vrijedi. Recimo, umjesto slatkiša i čipsa grickati suho voće.Obično grickamo ono što imamo doma, a ako na neki dan baš želimo čokoladu, a ne brusnice, otić ćemo do dućana po čokoladu i to je već okej.

Budući da Bubamarac jedno vrlo živahno stvorenje, trebaju mu neki snackovi između obroka, pa mu često dajemo neke keksiće, koji su uglavnom napravljeni od bijelog brašna, maslaca i šećera. To sam vidjela kao zgodan prozor da se ubaci malo više cjelovitih žitarica u prehranu, tako da napravim jednostavne i relativno zdrave kolačiće. Tako je nastao ovaj recept za waffle od heljdinog brašna:


2 jaja
3 kašike šećera
250g pomiješanog heljdinog i bijelog brašna (recimo u omjeru 2:1)
pola praška za pecivo
125g maslaca (otopljenog)
1 žlica meda (ja je stavim da se opusti skupa s onim maslacem)
sok od jedne naranče, ribana korica naranče i limuna
prema želji malo jogurta ili vrhnja, jednom sam naribala i pola jabuke unutra


Kao što vidite, recept nije baš skroz zdrav, ja volim umiješat malo bijelog brašna u ova integralna jer mi inače bude pretvrdo i prejako. Heljda nema neki jak okus, i waffli su taman zgodne veličine za zgrabit jednog usput, tako da brzo nestanu. Dovoljno da nema šanse da ih uslikam, to je sigurno. A da ne kradem sad tuđe slike, amo jedan post bez fotki.

Za gušt

Prije nekog vremena nabavila sam kefir, simbiozu određenih gljivica i bakterija koja fermentira mlijeko u ukusno i zdravo istoimeno piće. Već sam se jednom bavila tim uzgojem, ali budući da sam bila jedina koja je to pila, uskoro je količina kefira koja se proizvodila i količina mlijeka koju sam na to trošila prešla granicu razuma, pa sam ih se na kraju riješila. Ovaj put sam bila potaknuta time da je Bubmarac veliki fan svih jugartastih proizvoda, a ni mom tati nije mrsko. U međuvremenu sam naučila i rješavati se jednog dijela bakteriogljiva, tako da održavam otprilike konstantnu količinu.
Je to jedna svakodnevna mala gnjavažica bez koje bi se moglo živit, ali meni zasad nije mrsko to svakodnevno cijeđenje, pretakanje i ispiranje. Napitak je jako ukusan dok je svjež, ali nakon jednog dana u frižideru, iako je dobar, postane malo prekiseo za naš ukus. Zato, ako ne uspijemo popiti sve dok je friško, jučerašnji kefir „spasim“ tako da od njega napravim smoothie.
Bubamarac je na mamu i OBOŽAVA smoothie-je, pa je ova kombinacija banane, kefira i soka od crnog ribizla nestala za tren, dobila sam samo pogled „a nema još?“.

Mirisni muffini

Jučer je nekome u mojoj kući zagorio krumpir (I'm not naming names) i nakon nekoliko sati zračenja još se osjetio onaj grozni miris zagorene hrane svugdje po kući. U nekom trenutku je ipak trebalo zatvoriti prozor, jer čak ni u Dalmaciji nije toliko toplo, a ko za inat nisam mogla pronaći nijedan od milijun svjećnjaka za eterična ulja koje posjedujem.
Onda sam se sjetila trika koji me je prošle zime naučila mama, kako prekriti neugodan miris u kući, nakon što nešto zagori ili kad kuhate svinjske nogice, suho meso i slično, a popodne dolaze gosti na kavu. Ispečete aromatične i mirisne kolače! Najbolje, s puno cimeta.
Cimet se voli sa zimom, a i sa jabukom i citrusima, pa sam nabrzinu zamiješala jednostavne muffine, u koje sam ubacila malo zobenih pahuljica, jogurta, ribanu jabuku, malo limoncella kojeg sam donijela nedavno od bake i naravno, nasula poprilično cimeta. Odlična bi bila i korica limuna i naranče, ali oni mi još nisu dozreli. Petnaest minuta kasnije, kuća je mirisala na kolačiće, a imali smo šta i prigristi.
Eto, možda nekome pomogne.

Torta na bubamaru

Jučer smo imali veliku feštu kod nas doma (točnije, sasvim običnu feštu, ali veliku veliku u mom srcu), budući da je mom malom Bubamarcu bio prvi rođendan. 
Kao što to obično s mamama biva, bilo mi je jako važno da dostojno obilježimo taj dan i da proslavimo i to što se rodio, i sve što smo postigli u ovoj godini, za koju bih svakako rekla da je bila najintenzivnija u mom životu. 
Još prije 5 mjeseci, kad sam se tek vratila na posao, razmišljala sam o tome kako će taj rođendan izgledati, i kakvu bih mu tortu napravila. Tad su mi se neki smijali što ih o tome već zapitkujem, ali meni se pokazalo korisno što sam već u svibnju odlučila da nema druge nego da radimo tortu na bubamaru, i izradila neki okvirni plan kako ću je napraviti. Naime, kad se rođendan približio, bila sam već u drugim mislima i poslovima, pa je dobro došlo što sam dio mišljenja i planiranja odradila već ranije. 
Kao što već imate iskustvo, najbolji dio bilo kojeg kreativnog pothvata je taj razvoj procesa stvaranja, kada pustite da vidite kamo će vas ono što radite odvesti i što će vam sve dati. Evo kako je to izgledalo s mojom tortom na bubamaru:
Moja prvotna ideja bila je izraditi tijelo i točkice onim bombončićima koji izgledaju kao kupine i maline, a koje smo jeli kao mali. Iako su me mnogi uvjeravali da to još postoji, ja ih nisam našla ni u jako velikim supermarketima, pa sam se odlučila obojati klasičnu bijelu kremu crvenom jestivom bojom, a za točke sam kupila smrznute kupine, s namjerom da ih skuham u nekakvu gustu kremu. 
Htjela sam da torta ima oblik polulopte, a ne klasični torta-oblik, pa sam je napravila na način koji mi je preporučila kolegica s posla, a koji me je iznenadio kako je jednostavan. Ispekla sam u običnoj četvrtstoj tepsiji obični čokoladni biskvit (potpuno odokativno, ali imao je relativno malo brašna, da ne bude težak), dok sam s druge strane skuhala 3 pudinga u kompotu od višanja (stavila sam i višnje i onaj sok oko njih) sa nešto razrijeđenog sirupa od višnje (otprilike oko 1500ml soka i višanja je bilo). Uzela sam jednu posudu koja mi je odgovarala po obliku (staklenu okruglu zdjelu za salatu), obložila je aluminijskom folijom, i u nju slagala komadiće razlomljenog biskvita i puding, te sve to stavila u hladnjak da se stisne. Do te točke je sve išlo idealno. 
Sutradan ujutro sam skuhala klasičnu bijelu kremu, od mlijeka, brašna i šećera. Tu je krenulo lagano krivo. Em se krema nije dovoljno stisla, em se nije dobro spojila s umućenim margarinom. To je ona točka kad se može zaključiti da ovim putem više neće dobro, ali ja još ustrajem da „nije to ništa“ i nastavljam kako sam ranije zacrtala, ignorirajući očite znakove da trebam promjenu plana. Dodala sam svu crvenu boju u tu rijetku i nikakvu kremu, i dobila neku prljavo rozu smjesu. Ali, ne, to je sasvim okej, ovo će biti bubamara u slobodnoj interpretaciji! Zar nema neki slikar koji slika plavo sunce ili tako nešto? 
„Napravit ćeš sinu rozu tortu?“ pita moj muž.
„Pa šta, ko da je njemu to sad bitno? Kad bude imao 3 godine, dobit će tortu na Ben 10 ili Traktor Tom kako li se već zovu. Uostalom, nismo li rekli da ne želimo podupirati rodne stereotipe?“
„Napravit ćeš sinu rozu tortu?“
Drugo razočaranje je došlo u obliku Ledovih kupina, koje, unatoč slici na vrećici, nisu crne, nego su ih ubrali nezrele, dok su još crvene. U kuhane kupine sam ubacila jako puno čokolade za kuhanje, računajući da će ih ona i stisnuti, i dobila smjesu koja...pa, nije bila baš korisna. U jedan dio te smjese sam umrvila malo bisvkita i oblikovala bubamarinu glavicu, koju sam stavila u zamrzivač da se učvrsti, a s ostatkom sam probala praviti nekakve točke, koje su se razlijevale na sve strane. 
E, tu ružnoću nisam ni ja mogla ignorirati. Kad sam je vidjela sa ove dvije tzv. točke koje izgledaju ko nekakvi tumori, sjela sam na stolicu i prasnula u smijeh. I čisto da se ne zaboravi, uslikala svoje „remek-djelo“. 

Avaj, užasa! Zamolila sam muža da ode do centra torti i uzme neku, bilo koju, koju imaju gotovu, samo da imamo na što staviti svijeću. I tu je on nadmašio sva moja očekivanja, jer je sjeo pred tortu i krenuo sa mnom dumati kako bi se stvar mogla popraviti prije nego odustanemo. Nakon malo vrtenja, zaključili smo da bi on mogao potražiti još jestive boje, pa da probamo obojati obični šlag, a točke napraviti od čokolade. Pola sata kasnije, pojavio se s nekom drugačijom bojom, u prahu, s kojim smo postigli nijansu vrlo blisku onoj koju smo htjeli, a koju je dragi nanio na tortu kirurškom preciznošću. Onda smo u papiru izradili šablonu za točke, koju sam ja nježno držala tik uz kremu, dok je on posipao čokoladne mrvice. I tadaaaaaaaaaaaaaaaa: 

Ostatak dana sam bila pod dojmom toga kako smo zajednički napravili tortu koju smo htjeli, i poslije mi ništa nije bilo teško. Jutros, dok sam prepričavala što se sve zbilo, zaključila sam kako mi je drago da je priča krenula nizbrdo dok sam je sama radila, i time dala priliku i mom dragom da se uključi, jer mi je još ljepše što smo tu tortu našem Bubamarcu zajedno napravili. On, naravno, ne razumije pretjerano što se to sve jučer zbivalo, ali meni će ostati njegov rođendan zapisan kao dan kad smo bili dobar tim, moja mala obitelj.