Tabula rasa

Sjećate se mog malog doma koji već sto dugih godina dobiva svoj oblik? E, pa, taj je oblik sve izvjesniji, i napokon sam došla do stadija kad ima smisla da se uhvatim bojanja namještaja.
U tu svrhu, dobila sam svoju „sobu za bojanje“. To je soba u potkrovlju koja će za milijun godina biti naša spavaća soba, ali zasad je „rohbau“, što znači da je pod još samo estrih. Što je zgodno jer ne moram brinut oko zaštite od kapanja, a i pokazalo se praktično u ovo ćudljivo i promjenjivo ljeto sve piturske radove radit u natkrivenom prostoru.

Poseban šarm moje „piturske sobe“ je taj što izlazi na terasu okrenutu prema jugu, na koju uvijek mogu i bacit pogled da se zakotrlja Bračkim zaljevom, da odmorim mozak i pluća od udahnutih para. Nakon što prekontroliram da na Braču ništa ne gori i da su se stanovnici zgrade preko puta svi propisno parkirali, mogu se mirno vratit poslu, sve dok se Bubamaronja ne probudi.

 

Osamstoti red do mora, a Brač je okej.

Moj trenutni rad nije nešto posebno uzbudljiv, osim što uživam u samom procesu bojanja. Stari smeđi krevet postat će stari-ali-izgleda-novo bijeli krevet.
Što me sjetilo na jednu drugu stvar. Naime, jedan od rijetkih blogova koje baš pobožno već godinama svakodnevno pratim je Chez Larsson. Iako se i ja puno puta nasmijem kada vidim da je ona OPET nešto obojala u bijelo, moram priznat da me dobrano zarazila. Kad god odlučujem koje će boje nešto biti, ja kažem „bijelo“. Moji doma mi se već smiju. Osim sestre, koja isto prati Chez Larsson.
Onda me pitaju „Ne misliš li da će ti sve to bit malo prebijelo?“. Na što ja odgovaram da ne mislim nego ZNAM da neće. Jer, poznajući mene, sasvim sigurno će se nakupit svih mogućih šarenih detalja.
Ono što se meni sviđa kod bijele površine, osim što izgleda svježe i prozračno i čisto (mislim, naravno, ako JE čista), je što uz bijelo idu sve boje i stilovi. Recimo, sad dok bojam krevet, razmišljam stalno da uzglavlje obojam nekom drugom bojom, ukrasim salvetama, zidnim tapetama i tisuću drugih ideja. Međutim, ono što me odbija kod toga je što onda moram posteljinu usklađivat s tim ukrasima.
Moj muž često citira Syd Barretta koji u nekoj fazi depresije nije htio izać ujutro iz kreveta, jer dan je bio pun potencijala, ali kad se jednom ustaneš i počneš radit jednu stvar, izgubiš mogućnost da u tom trenutku radiš sve ostale stvari na svijetu. Tako ja vidim to biranje bijelog: produljivanje prostora potencijala, jer uz bijelu kuhinju i stol ide svaki mogući stolnjak na svijetu, i kada ga promijeniš, možeš dobiti skroz drugačiju prostoriju.
Recimo, biste li ovo nazvali bijelom ili šarenom prostorijom (pretvarajmo se da ono nije zebra tepih)?

Photo via Design crisis

Edit: Upravo sam vidjela u Slobodnoj da je jučer taman u vrijeme kad sam slikala ovu sliku sa terase, zaista bio (manji) požar na Braču. Pa ti vjeruj svojim očima.