srijeda, rujna 22, 2010

Torta na bubamaru

Jučer smo imali veliku feštu kod nas doma (točnije, sasvim običnu feštu, ali veliku veliku u mom srcu), budući da je mom malom Bubamarcu bio prvi rođendan. 
Kao što to obično s mamama biva, bilo mi je jako važno da dostojno obilježimo taj dan i da proslavimo i to što se rodio, i sve što smo postigli u ovoj godini, za koju bih svakako rekla da je bila najintenzivnija u mom životu. 
Još prije 5 mjeseci, kad sam se tek vratila na posao, razmišljala sam o tome kako će taj rođendan izgledati, i kakvu bih mu tortu napravila. Tad su mi se neki smijali što ih o tome već zapitkujem, ali meni se pokazalo korisno što sam već u svibnju odlučila da nema druge nego da radimo tortu na bubamaru, i izradila neki okvirni plan kako ću je napraviti. Naime, kad se rođendan približio, bila sam već u drugim mislima i poslovima, pa je dobro došlo što sam dio mišljenja i planiranja odradila već ranije. 
Kao što već imate iskustvo, najbolji dio bilo kojeg kreativnog pothvata je taj razvoj procesa stvaranja, kada pustite da vidite kamo će vas ono što radite odvesti i što će vam sve dati. Evo kako je to izgledalo s mojom tortom na bubamaru:
Moja prvotna ideja bila je izraditi tijelo i točkice onim bombončićima koji izgledaju kao kupine i maline, a koje smo jeli kao mali. Iako su me mnogi uvjeravali da to još postoji, ja ih nisam našla ni u jako velikim supermarketima, pa sam se odlučila obojati klasičnu bijelu kremu crvenom jestivom bojom, a za točke sam kupila smrznute kupine, s namjerom da ih skuham u nekakvu gustu kremu. 
Htjela sam da torta ima oblik polulopte, a ne klasični torta-oblik, pa sam je napravila na način koji mi je preporučila kolegica s posla, a koji me je iznenadio kako je jednostavan. Ispekla sam u običnoj četvrtstoj tepsiji obični čokoladni biskvit (potpuno odokativno, ali imao je relativno malo brašna, da ne bude težak), dok sam s druge strane skuhala 3 pudinga u kompotu od višanja (stavila sam i višnje i onaj sok oko njih) sa nešto razrijeđenog sirupa od višnje (otprilike oko 1500ml soka i višanja je bilo). Uzela sam jednu posudu koja mi je odgovarala po obliku (staklenu okruglu zdjelu za salatu), obložila je aluminijskom folijom, i u nju slagala komadiće razlomljenog biskvita i puding, te sve to stavila u hladnjak da se stisne. Do te točke je sve išlo idealno. 
Sutradan ujutro sam skuhala klasičnu bijelu kremu, od mlijeka, brašna i šećera. Tu je krenulo lagano krivo. Em se krema nije dovoljno stisla, em se nije dobro spojila s umućenim margarinom. To je ona točka kad se može zaključiti da ovim putem više neće dobro, ali ja još ustrajem da „nije to ništa“ i nastavljam kako sam ranije zacrtala, ignorirajući očite znakove da trebam promjenu plana. Dodala sam svu crvenu boju u tu rijetku i nikakvu kremu, i dobila neku prljavo rozu smjesu. Ali, ne, to je sasvim okej, ovo će biti bubamara u slobodnoj interpretaciji! Zar nema neki slikar koji slika plavo sunce ili tako nešto? 
„Napravit ćeš sinu rozu tortu?“ pita moj muž.
„Pa šta, ko da je njemu to sad bitno? Kad bude imao 3 godine, dobit će tortu na Ben 10 ili Traktor Tom kako li se već zovu. Uostalom, nismo li rekli da ne želimo podupirati rodne stereotipe?“
„Napravit ćeš sinu rozu tortu?“
Drugo razočaranje je došlo u obliku Ledovih kupina, koje, unatoč slici na vrećici, nisu crne, nego su ih ubrali nezrele, dok su još crvene. U kuhane kupine sam ubacila jako puno čokolade za kuhanje, računajući da će ih ona i stisnuti, i dobila smjesu koja...pa, nije bila baš korisna. U jedan dio te smjese sam umrvila malo bisvkita i oblikovala bubamarinu glavicu, koju sam stavila u zamrzivač da se učvrsti, a s ostatkom sam probala praviti nekakve točke, koje su se razlijevale na sve strane. 
E, tu ružnoću nisam ni ja mogla ignorirati. Kad sam je vidjela sa ove dvije tzv. točke koje izgledaju ko nekakvi tumori, sjela sam na stolicu i prasnula u smijeh. I čisto da se ne zaboravi, uslikala svoje „remek-djelo“. 


Avaj, užasa! Zamolila sam muža da ode do centra torti i uzme neku, bilo koju, koju imaju gotovu, samo da imamo na što staviti svijeću. I tu je on nadmašio sva moja očekivanja, jer je sjeo pred tortu i krenuo sa mnom dumati kako bi se stvar mogla popraviti prije nego odustanemo. Nakon malo vrtenja, zaključili smo da bi on mogao potražiti još jestive boje, pa da probamo obojati obični šlag, a točke napraviti od čokolade. Pola sata kasnije, pojavio se s nekom drugačijom bojom, u prahu, s kojim smo postigli nijansu vrlo blisku onoj koju smo htjeli, a koju je dragi nanio na tortu kirurškom preciznošću. Onda smo u papiru izradili šablonu za točke, koju sam ja nježno držala tik uz kremu, dok je on posipao čokoladne mrvice. I tadaaaaaaaaaaaaaaaa: 






Ostatak dana sam bila pod dojmom toga kako smo zajednički napravili tortu koju smo htjeli, i poslije mi ništa nije bilo teško. Jutros, dok sam prepričavala što se sve zbilo, zaključila sam kako mi je drago da je priča krenula nizbrdo dok sam je sama radila, i time dala priliku i mom dragom da se uključi, jer mi je još ljepše što smo tu tortu našem Bubamarcu zajedno napravili. On, naravno, ne razumije pretjerano što se to sve jučer zbivalo, ali meni će ostati njegov rođendan zapisan kao dan kad smo bili dobar tim, moja mala obitelj.





Broj komentara: 5:

eda kaže...

predivna priča, nasmijala me i razveselila vaša mala obitelj... bravo za tatu...

eda kaže...
Autor je uklonio komentar.
Zondra Art kaže...

lijep post i prekrasna torta!!!
Pusa!

Sanja kaže...

Bubamara je na kraju zgodno ispala, a sigurna sam da se brzo pojela!
Na mom blogu možeš preuzeti nagradu koju sam ti dodijelila!
Lijep pozdrav

kaciola kaže...

malo kasnim s citanjem :)
ali bravo za tim! kolaci koji nisu strudel od jabuke s kupovnim korama su cesto pravi izazov..iako neke tete ucine da to sve izgleda kao piece of cake (doslovno i metaforicki!) ;)

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails