Ja bi nešto lipo

Nedavno sam bila u jednom restoranu di su nam poslužili desert koji, kao u reklami za City Centar, nije samo desert, nego je i doživljaj. Radi se o nedovršenom štrudelu u Grašinom restoranu Adriatic, i nitko me nije platio da vam kažem da ga probate ako se ukaže prilika - čak i ako vam se ne svidi, bit će nezaboravno.
Sutradan, sjedim doma, želja za slatkim raste, ali sve izgleda nedoraslo. Ipak, samo malo maštovitije složene obične jagode sa običnim sladoledom (da obične! Ima li šta lipše?) izgledaju ko pravi eye-candy. (trebam li napomenuti da me za to inspirirao Pinterest?)

Apropos hobija, već sam odavno isplela onu bijelu končanu majicu koju sam pokazivala, i mogla bih je već i nosit. A ja nikako da zašijem onaj dio ispod rukava (čak se i plete ukrug, pa nema puno za šivanje), i operem je da se namjesti i izgladi u pravi oblik. Šta je to što nas nekad koči da završimo projekt, pitam se? Nekad kad dođem do pred kraj, uhvati me još veći elan da završim što prije, a nekad ostavim sa strane i čekam. Jako su mi zanimljivi ti procesi. Kakva su vaša iskustva (ne samo u pletenju, to se odnosi na sve craftove).

Rabaradabra muffini

Opće je poznata pojava u našoj obitelji da, kad nešto kupimo na pazaru što nam se sviđa, samo je pitanje mjeseca kada će moji roditelji to posaditi u vrtu. Njihova je filozofija „ako je netko drugi to mogao uzgojiti, zašto ne bismo i mi?“. Po principu APP (ako prođe – prođe) kod nas su tako posađene mnoge biljke, od kojih neke nisu bile uspješne (korijander), a neke su totalno iznenadile (jagoda mjesečarka), neke su tipične za ovo podneblje (artičoka, šparoge), a neke baš i ne (crveni ribizl, aronija, avokado..). U ovu posljednju skupinu uspješnih i neuobičajenih biljki spada i rabarbara.
Mala digresija: kad spomenem rabarbaru, uvijek se sjetim našeg prijatelja Damira, koji je mene i muža, dok sam bila trudna, nagovarao da djetetu damo to ime, uvjeren da će u kombinaciji s našim prezimenom, koje isto sadrži slovo R, biti prava bomba.
Nazad prema temi, ima taj jedan čovjek na splitskom pazaru koji uvijek ima najbolji štand. Osim uobičajenih namirnica, kod njega se može naći i raznih začina (kao ranije spomenuti korijander) i biljki koje ostali ne drže, a koje on sve sam uzgaja (dakle ne kao što u Mercatoru možete sve naći). Tako smo par puta naišli i na rabarbaru, koja naravno uopće nije jeftina, ali se pokazala skroz fina u običnim biskvit-kolačima.
„ako to može Vlado uzgojit, mogu i ja“, rekla je moja mama i kupila sjeme. I stvarno, raste rabarbara ispod šljive. Prilično je neugledna ustvari, ima velike listove, a za kolače se koriste samo crvenkaste stapke. Ali poslužila je jučer za jedne fine i sasvim jednostavne muffine.
Ove mjere koje dajem u receptu meni su dale 9 muffina, ali sam pekla u novim ultrasuper silikonskim kalupima (hvala, mama), koji su malo veći od uobičajenih koje sam vidila na našem tržištu, možda bi vama rasteglo do 12 komada. Šalica koju sam koristila je mala kinder-lada šalica koja se vidi na slici.

Sastojci:
3 jaja
6 velikih žlica šećera
1 šalica integralnog brašna
1 šalica bijelog brašna
Prašak za pecivo
Pola šalice ulja
Pola šalice jogurta
Pola naribane jabuke (može i cijela, ja sam je podijelila sa Bubamarcem)
1 šalica nasjeckane rabarbare (5 stabljika)
Malo (ili puno) cimeta

Nema neke velike filozofije, samo pomiješati sve sastojke. Ja sam pola rabarbare umiješala u tijesto, a dio stavila na vrh muffina. Po želji, na kraju se mogu posuti šećerom u prahu.

Ispalo je da se Bubamarcu nisu baš svidili, mislim da ga je odbio cimet, tako da ćemo ga idući put preskočit. Ali rabarbara ima taj neki limunkast okus pa baš fino idu zajedno.
Eto, enjoy. Nije kolač koji mami uzdahe kao nekakva torta sa sirom i jagodama, ali je kolač koji može poslužiti i kao doručak.

Pin until you die

Jedan od krivaca što sam zapustila bloganje je Marina sa Craftzee factory koja mi je otkrila Pinterest. I poslala invitation, bezobraznica jedna.
Sve ono što mi je odgovaralo kod blogova još je intenzivnije na Pinterestu. Kad se osjećaš da ne možeš podnijet nimalo teksta, i želiš samo gledati puno lijepih sličica dok piješ kavu, to je idealna adresa.
Pinterest je jedno predivno mjesto na kojem se nijednom nije pojavila fotografija propucanog Osame bin Ladena (za razliku od fejsa), dok su se 4 dana neprestano vrtile slike s kraljevskog vjenčanja. Naravno da je ovo prvo veća vijest od drugog, ali tamo se ne ide zbog vijesti. Tamo se ide da se zaboravi vijesti. Takvo je to mjesto: ako dolar padne, to nitko ne spominje, ali ako neka žena  nosi urnebesan šešir na kraljevskom vjenčanju, tome se smijemo danima.
Naravno, ima nas svakakvih, i neke stvari koje ljudi pinaju (i repinaju po petsto milijuna puta) za mene su više iritantne nego inspirativne. Evo nekih od njih:
1.    Keep calm pinovi. Nevjerojatno koliko ih ima. Ispada da sve što pomislite možete formulirati u obliku Keep calm postera. Što ovaj čas radite? Pijete kavu? Keep calm and drink coffee. (Prilično sam sigurna da taj postoji) Gledate zalazak sunca? Keep calm and watch the sunset. Predivno.
Plijevite korov? Brišete pod? Sjedite na wcu? Sve same dobre ideje.

Nisam jedina kojoj su ovi Keep calm posteri dosadni do bola, jednom je žena rukom nacrtala krunu na komad papira i napisala „keep creative and come up with something new“. To je bilo popularno dva dana, onda su se pojavili novi Keep calm pinovi.
2.    Gotovo svi ostali pinovi s inspirativnim tekstovima. Podsjete me na osnovnoškolske spomenare i one kičaste citate koje smo pisali. Tipa: „uvijek vjeruj da sutra dolazi bolji dan.“ „Prijatelji su naša obitelj.“ Samo što smo mi crtali srca i bojali unutrašnjost slova O, a danas se čovjek može igrati raznim zanimljivim fontovima i Photoshop efektima.
 Imaju i oni kad netko napiše one upute za vrtićarce tipa: budi ljubazan prema ljudima, pozdravi kad uđeš, operi ruke prije jela i poslije wc-a, oprosti onima koji te povrijede, reci hvala i nemoj psovati. S tim da se ti s dugim tekstom obavezno pišu tako da je svaka riječ u fontu druge veličine, i u drugoj boji. U pravilu, duži tekst = gluplji tekst.
3.    Pinovi kojim se neke cure nastoje inspirirati da smršave. Ili se radi o citatu koji navodno pripada Kate Moss „Nothing tastes as good as skinny feels“, ili o fotografijama premršavih, nabildanih, operiranih i fotošopiranih modela kojima možemo pobrojati rebra. Ispod se nalazi neki komentar tipa „moram ovo zapamtit“, i obavezno komentari nekih koji osjete potrebu da kažu kako to uopće nije cilj kojem treba stremiti i kako će oni radije uživati u još jednom muffinu. Posebna podvrsta su pinovi koji ne inspiriraju na dijetu nego na vježbanje, i oni su u pravilu reklame za Nike.
4.    Hrana. Nemam inače ništa protiv toga, samo smatram da je korisno upozoriti ljude da nikad, ali nikad ne idu gladni na Pinterest. Ljudi pinaju toliko ukusno izgledajuće stvari da vam neće pomoći ni sve one slike predivnih trbušnjaka da se maknete od hladnjaka. Zahvaljujući Pinterestu, otkrila sam da su Amerikanci fascinirani posoljenom karamelom i kolačima koji su obojani u vrlo kričave dugine boje, te da mogu napraviti cupcake u obliku BILO KOJE životinje.

5.    Romantizirane i idealizirane slike.  Prav za prav, to su gotovo sve. To je okej. Ali izgleda mi malo smiješno kad netko ispod neke umjetničke fotografije malog djeteta koje se na egzotičnoj plaži igra sa baby kornjačicom dok sa stabla silazi vjeverica noseći predivan orah, a vjetar izvija grane stabla u oblik srca, napiše: Moram rodit dijete pa da ga ovako slikam.

Još jedna stvar s Pinterestom koja me uvijek nasmije:
NE DAO VAM BOG da napišete krivi naziv mjesta ili osobe na slici. Pitanje je sekundi kad će vas netko ispraviti. Što je razumljivo, jer ja isto odmah idem ispravit ljude koji napišu nešto totalno suludo. Recimo, nevjerojatan broj ljudi je od slike malenog hrčka mislio da je to sova. Artičoke nazvao šparogama. I svi stalno repinaju sliku nekog dvorca na stijeni koja je i mojoj baki očito fotošopirana, a ispod slike se pitaju „kako je ovo uopće moguće?“.

Vrtne pustolovine

Znam da se čini da sam zapostavila blog. Tj, ne čini se, datumi na postovima govore sami za sebe.
Problem je ustvari što sam vidila puno prekrasnih blogova. Pa sam postrožila kriterije, i sad mi nijedna moja fotografija ne valja. Smiješno je što to pokazuje koliko se i bloganje promijenilo s godinama, jer prije 5-6 godina bilo mi je sasvim normalno da nijedan post nema slike. Sad mi se to čini nezamislivo, a i imam dojam da mnogi koji tu dođu samo pregledaju slikice i ne zadržavaju se puno na tekstu (You know who you are. Ne osuđujem, i ja nekad tako).
Apropos hobija, ne bi čovjek vjerovao, ali ja još pletem. Kad sam pokrenula ovaj blog bila sam sva u salvetnoj tehnici, i nisam mislila da ću se u ovolikoj mjeri zakačit na igle. Uglavnom, razlog zašto ne objavljujem svoja pletiva je taj što sam si izričito i napismeno zabranila da do jeseni pletem kape.
Sjećate se kako sam komentirala da su neke kape koje sam radila bile toliko velike da sam počela preispitivati svoj strah od velikih projekata? Zato sam se uhvatila ljetne končane majce. Osim što ide malo sporije zbog malih igala koje moraju oplesti veliku površinu, projekt mi se zasad baš sviđa. Taman je dobra kombinacija repetitivnosti da nije potpuno dosadan, a i da ne traži puno koncentracije pa se može gledati TV, ili, u mom slučaju, plesti u dvorištu dok se dijete igra u svom skrovištu ispod mandarina.
Dakle, evo pletiva:

A evo i djeteta koje se igra ispod mandarina:

Ovo je doba godine meni najdraže za sjediti na našoj terasi, kad cvjeta sve redom, i sa svih strana dopiru mirisi, a horde komaraca još nisu doletjele iz pakla. Bubamaronja uživa sa svojim grabljama i klještima, mekanim lopticama i kanticama, i svako toliko pročešlja ostatke gnijezda od nedjelje da vidi nije li zaostao kakav čokoladni zeko.

Nema ni'ta.

Potrudit se ili ne?

Iako je popularno mišljenje da je vrijeme oko Božića najkičastije doba godine, zbog svog onog glittera, svjetlucanja i zvončića, što se mene tiče, Uskrs tu titulu drži i ne pušta. Što zečići, što pilići (i koke. I pijetlovi.), što leptirići, što pisanice... a obično sve zajedno (zečić nosi košaru sa pisanicama, oko njega pilići). Iskreno, rijetke su uskršnje dekoracije koje se meni sviđaju, odnosno, točnije bi bilo reći: rijetke su koje mi nisu grozne.
Ipak, mogu biti dovoljno iskrena prema sebi (i vama) da priznam: kad sam bila dijete, sve mi je to bilo fantastično. Sav taj šušur, i oni šareni bombončići-jaja, i svi ti silni zečići. Iako nisam odrasla u religioznoj obitelji, u to mi je vrijeme bilo najdraže skočiti do naših pobožnijih ogranaka za potpuniji doživljaj. Gdje bi baka nabrala pune kante trave, kako bismo od nje mogli napraviti 4 gnijezda. I skupljala ljuskice od crvenog luka još od Božića da bi ih bilo dovoljno za bojanje jaja.
Zadnjih godina su mi često blagdani ispadali kojekako, što me dovelo do sljedećeg zaključka: oni se ne događaju u kući sami od sebe. Mora biti (bar) jedna osoba koja će dobrano potegnuti da se sva ta šunka i šarena jaja pojave na stolu, i da sve izgleda posebno i drugačije. I iz raznih kulturoloških i evolucijskih razloga, to je uglavnom žena. Koja peče nešto cijeli dan, kuha nešto cijelu noć, i, ako se pita ukućane, pridaje daleko previše važnosti nekakvim glupostima kao što su leptirići na zavjesama ili boja ukrasnog lonca za cvijeće.
Ja sam bila krenula s pristupom „neću se toliko oko toga živcirati“, i moram reći da ga sad malo preispitujem. Problem je što mi se čini da takav stav obično ne stvara uspomene. Nije da mislim da se treba živcirati, nego sam već za neke protekle Božiće vidjela da, ako se netko ne potrudi, na kraju sve skupa ispadne sasvim običan dan. Što bi mi bilo i okej, da nema Bubamarca koji će još prilično kratko biti dijete koje u svemu vidi čaroliju.
Stoga sam pomakla orezivanje živice za kraj tjedna, kako bismo od listića i grančica mogli napraviti malo gnijezdo. Ćirim po dućanima ima li zaostale ljuske crvenog luka za bojanje jaja, jer su mi te "prirodne" pisanice daleko najljepše. A evo i par primamljivih craftova, za koje ćemo tek vidjeti koliko ću imati vremena:

Origami zečići

Pleteni viseći pilići

photo via Garnstudio

out of date

Sad kad smo se praktički obukli u kratke rukave, čini se totalno glupo postati o pletenim zimskim kapama, ali moram se još pohvaliti s dvije koje sam napravila u zadnjem naletu opsesivnog pletenja. Seka mi je bila u posjetu nekoliko dana i požalila se da nema prikladnu kapu, što naravno nisam mogla dopustiti, pa sam joj nabrzinu stvorila jednu sivu na plavooke sovice.

A sebi sam dovršila zelenu prugastu beretku, za koju sa oduševljenjem moram konstatirati da mi NIJE PREVELIKA! Nisam je stigla nijednom nositi,jer je u međuvremenu postalo pretoplo, ali s obzirom na to kako brzo vrijeme prolazi, trebat će mi prije nego se okrenem.

U međuvremenu mi je ipak malo izdušio pletački žar, iako imam jedan plan za ljetni projekt.

Blog sam zapustila u naletu drugih zanimacija, kao što su popodnevne šetnje po plažama i parkovima, čitanje i igre u vrtu ispred kuće, a ubacila sam i nekoliko dana putovanja u Zagreb, gdje sam uz službeni dio uspjela ugurati puno privatnih zadovoljstava. Dogovorila sam susrete s nekoliko milih prijatelja, a neke kojima se nisam stigla javiti sasvim sam slučajno susrela na ulici. Zbog svega toga osjećala sam se baš kao da sam „došla doma“, i to me dovelo to pomiješanih osjećaja i pitanja je li bilo zaista pametno preseliti se nazad u Split, ali sam se nakon nekog vremena sjetila kako sam te iste prijatelje viđala svako nekoliko mjeseci i kad sam živjela u Zagrebu, jer smo svi bili zaposleni i u nekim trkama i letovima. Tako da sam cijelu stvar zaokružila idejom da je lijepo imati ljude koji te vesele i razumiju, ma kako rijetko ih viđali.

Severina video kako zaraditi novac kladionice recepti

Danas sam nakon nekog vremena malo poćirila po dashboardu da vidim šta su pisali ljudi na blogovima koje pratim, i svako drugi post ima neki naslov s proljećem.  Naravno, i ja tu riječ ovih dana izgovaram jednom do dvaput u svakih 5 minuta.
Prije 6 mjeseci isto smo tako svi komentirali kako „evo jeseni“. Tad sam bila poslikala par slikica u svom vrtu, i sjetila se vremena kad bi počinjala školska godina, i kada smo svake godine prvo pisali neki sastav tipa „Kako sam provela ljetne praznike“, a onda „Jesen u mom gradu“. Sprdajući se s tim istrošenim temama, dala sam postu naslov „Sastav jesen u mom vrtu“, i od 55 tekstova koje sam objavila, taj još uvijek ima najviše posjeta.
Cijelu božju jesen na moj su blog ljudi dolazili s googla, utipkavajući riječi „sastav jesen“ ili čak doslovno „sastav jesen u mom vrtu“ (izgleda da se domaći radovi nisu promijenili od moje škole, a kako sam saznala pomažući jednom dječaku zimus: nije čak ni gradivo iz informatike). Moram priznat da sam se kao mala štreberica užasnula nad činjenicom koliko djece traži na internetu sastave za školu, ali to je već briga njihovih nastavnika i roditelja. Svakako, ako ovaj tekst dođe do kakve profesorice hrvatskog: googlajte sastave koje vam djeca predaju.
I dajte im neku novu temu.
Što se tiče mog vrta i godišnjih doba, ja točno znam koja veselja očekujem. Naranča će ove godine baciti samo par cvjetova jer je zimus bila puna ploda, pa se odmara, tulipani koje zovemo „pilići“ očito čekaju Uskrs jer su još mali i lijeni, ali sezona se otvara mojom apsolutnom miljenicom – prve kale:

Paukica

Nakon male pauze, ide veliki post. To što nisam ništa objavljivala na blogu, i općenito što sam bila u gužvi, ne znači, naravno, da nisam ništa plela.
Pletenje stvara neku vrstu ovisnosti, kad završim neki rad bude mi jako čudno da nemam šta plesti, i odmah imam potrebu početi nešto novo. Kako je vrijeme zadnjih dana bilo grozno, a još nisam došla do toga da baš dijete vučem po kiši okolo samo da bih kupila nešto vune, bacila sam se na svoj stash, ilitiga jednu vreću od jute u kojoj, razvrstana po malim vrećicama, čame raznorazna klupka, neka već godinama.
Tako sam odlučila raskrčiti ne samo svoju stash-vreću, nego i red na Ravelryju, na koji sam nakrcala kapa i kapa, znajući da neću mirovat dok ih ne isprobam.
Nisu svi projekti bili baš uspješni. Recimo, ova brambles beretka, koja na slici izgleda „baš kako treba“, ali je jednostavno nekako preogromna. Isplela sam najmanju veličinu, i koristila i igle i vunu po uputama, ali na meni to izgleda kao da sam stolnjak stavila na glavu. Štoviše, dok sam je plela, pogledala sam u jednom trenutku svoj rad i pomislila „čovječe, pa baš sam mogla i džemper isplesti“. Tako da nosiva nije, ali bar mi je poslužila da razbije strah od pletenja većih projekata.

Slagala sam kutiju sa svojim maramama i na dnu našla nešto što sam plela prije brat-bratu 5 godina, a što je trebalo biti nekakva oker-narančasta pletena torba. Mislim da nakon zadnja dva pokušaja mogu proglasiti da pletenje torbi kod mene prati loša karma, pa sam je isparala. Budući da tada nisam znala plesti prugice tako da pletem par redova jednom, pa par redova drugom vunom, nego sam prekidala vunu i vezala čvorove između različitih boja, odlučila sam isti taj raspored boja iskoristiti za jednu prugastu kapu: još jednu Felicity. Koja je opet ispala malo prevelika. Mislim, izgleda okej na slici, ali lako vidim scenarij u kojem mi je vjetar odnosi s glave.

U međuvremenu sam našla ¾ jednog klupka koje mi je jednostavno prekrasno. Znate ono kad je vuna (ili već neki predmet) toliko lijep da ga želite pozdraviti i oslovljavati sa Vi. Kao: „Dobar dan, lijepa gospo“. Kako je bilo malo manje, odlučila sam je probati rastegnuti u nekakvu proljetnu rupičastu beretku, iako su takvi predmeti u Dalmaciji prilično beskorisni, budući da se kape nose samo kad puše bura, a onda bi bilo idealno da su napravljene od cementa.
Kako bih povećala mogućnost da mi dotekne vune do kraja kape, a i budući da mi je bila malo komotna, nekoliko sam je puta parala i ponovo počinjala s nekoliko očica manje, ali rupičastoj zeleno-bijeloj beretki zasad nije bilo suđeno.
Što me, između ostalog, dovelo do sljedećeg zaključka: ja imam manju glavu od IKOGA na Ravelryju.

Zadnji mi je pokušaj da tu zeleno-bijelu vunu kombiniram s još jednim ostatkom superfine vune koju je mama kupila čak u New Yorku, s tim da sam ovaj put postavila bitno manje očica nego što se preporuča. Još mi je jako malo ostalo do kraja, pa ćemo tek vidjeti hoće li se ova Opus spicatum napokon ubrajati u uspjele.

Proljeće, ne žuri se

Nastavljamo u revijalnom tonu.
Bubamarac je prerastao svoju kapicu na sovice, pa sam mu odlučila isplesti jednu wurm kapu. Koja se isto nalazi na mojoj listi ingenioznih mustri: tako jednostavna a za poludit slatka.
Kapa je sama po sebi ispala okej, ali je malo prevelika, tako da će pričekat sljedeću sezonu. Što i nije loše jer mu je sada najpraktičnija ona koja je dio jakne, a i ima svoju vlastitu grivu.

Ipak, čini se da netko treba na šišanje (skratili smo šiške od ove fotografije).

A ne zaboravimo ni mene kukavnu koja je ostala bez kape nedavno. Srećom, baš sam isprobavala napraviti ovu egg kapu od vune koja mi stoji u stashu dobre dvije godine i misli „a što sa mnom?“. Sama po sebi mi se sviđa, ali sam zaključila da se osjećam više raspoloženo za beretku, tako da sam se odmah nakon nje bacila ponovo na posao. Eno se suši još jedna na terasi :)

Crne ljepotice ili kako sam počela plesti beretke

Dakle, prvo da se raskusuramo s onim giveawayem. Dala sam Bubamarcu kapu punu papirića da izvuče sretnu dobitnicu i žao mi je što to nisam mogla zabilježiti kamerom, recimo samo da nikad od njega Suzana Pardačer. Ipak, izdvojio je sretnu dobitnicu Suzanu sa Made by Suzana.
Čestitam, Suzana, dogovorimo još par detalja preko maila, pa idem na poštu kad stane ovaj kijamet (kod nas u Splitu se ne izlazi iz kuće ako pada kiša, nedajbože snijeg, puše bura, puše jugo ili je prejako sunce.) Svima ostalima puno hvala na sudjelovanju i riječima podrške, bit će još giveawaya i swapova.

Možda se kroz neko vrijeme budem htjela riješiti nekih kapa, recimio. Izgleda da sam razvila određenu ovisnost o kapama. Već neko vrijeme ih štancam, ali nikako da ih poslikam pod nekom suvislom rasvjetom. Blic mi jako promijeni boju vune i ne vide se neki detalji, pa mi je žao objavljivati slike koje nisu dostojne uratka (usta moja hvalite me).
Zasad ću se pohvaliti nečim što sam radila za moju kumicu, koja je poželila crnu beretku. Budući da to nisam nikad radila, prvo sam odabrala pattern koji se zove Easy beret.

Onda sam poželila napraviti još jednu malo zahtjevniju, pa sam uzela istu takvu vunu i otišla korak naprijed sa ovom Star crossed slouchy beret (Iskra, ako ti nije već stigla i želiš se iznenadit, nemoj dalje čitat). Mislim da sam u procesu nešto fulala na par mjesta, pa mi se kablovi ne kreću baš onako kako bi trebali, ali kako je ona cijela nekako šašava zaključila sam da to ne smeta. Ima baš neki lijep oblik i slatko izgleda kad se stavi na glavu, skoro razmišljam da ispletem sebi vrlo sličnu.

Iako je lijepa sama za sebe, ne mogu odolit a da je ne romantiziram još malo ovim crvenim ružuljkom. Jedno popodne sam uhvatila mot s tim frčkanim ružicama i onda ih šila od svih materijala koje sam našla, i sve slagala u jedan tanjur, da čekaju svoju namjenu.

No, eto. Djeco bit će još! (sram me stavit u jedan post sve kape koje sam naplela u zadnjih mjesec dana)

Ugh!

Prije par dana sam naišla na jedan jako sladak uzorak za kapu i bacila se na pletenje. Još sam se zezala da ne znam kome je pletem, jer svi imamo kapu, ali ja je moram napraviti,a vlasnica će se već neka pojaviti.
E, pa, svemir se pobrinuo za ostalo. Ovdje puše takva bura da mi je danas skinula Felicity kapu s glave i odnijela je pravo u more.

Gledala sam neko vrijeme bih li je mogla dohvatit, ali toliko je puhalo da me uhvatio strah da i ja ne završim s njom, pa sam je ostavila. Kolega je bacio neke vrše u more parsto metara dalje, pa sam ga nazvala i rekla "ako uhvatiš kakvu kapu, vrati mi je". Ali ne znam kuda idu morske struje, pa ako je netko ugleda na području Kaštelanskog zaljeva, neka mi se javi.
Ne mogu vjerovat. Još sam je na Ravelryju nazvala "Srećica", a nisam stigla ni sliku uploadati. 


A moram dalje plest, šta ću jadna :)

Zdravo po malo

Kad je Bubamarac tek počeo jesti pravu hranu, bila sam sva nabrijana kako ću ga hraniti zdravo. Usta su mi bila puna riječi poput "quinoa" i "amaranth", a apsolutno sam zazirala od raznih kupljenih pudinga i čokolada koje se reklamiraju da su "baš za djecu jer imaju puno kalcija", a ustvari su table šećera sa bojama i konzervansima.
Srećom, stvarni život ispuše te pretjerano entuzijastične balone, i ja sam u međuvremenu napravila korak-dva prema konformizmu, pa moje dijete povremeno čak i :shock: jede čokoladu (samo malo!).
U cijeloj toj zdravo-nezdravoj raspravi, evo moje filozofije: ako možemo neke nezdrave navike zamijeniti zdravima - to već vrijedi. Recimo, umjesto slatkiša i čipsa grickati suho voće.Obično grickamo ono što imamo doma, a ako na neki dan baš želimo čokoladu, a ne brusnice, otić ćemo do dućana po čokoladu i to je već okej.

Budući da Bubamarac jedno vrlo živahno stvorenje, trebaju mu neki snackovi između obroka, pa mu često dajemo neke keksiće, koji su uglavnom napravljeni od bijelog brašna, maslaca i šećera. To sam vidjela kao zgodan prozor da se ubaci malo više cjelovitih žitarica u prehranu, tako da napravim jednostavne i relativno zdrave kolačiće. Tako je nastao ovaj recept za waffle od heljdinog brašna:


2 jaja
3 kašike šećera
250g pomiješanog heljdinog i bijelog brašna (recimo u omjeru 2:1)
pola praška za pecivo
125g maslaca (otopljenog)
1 žlica meda (ja je stavim da se opusti skupa s onim maslacem)
sok od jedne naranče, ribana korica naranče i limuna
prema želji malo jogurta ili vrhnja, jednom sam naribala i pola jabuke unutra


Kao što vidite, recept nije baš skroz zdrav, ja volim umiješat malo bijelog brašna u ova integralna jer mi inače bude pretvrdo i prejako. Heljda nema neki jak okus, i waffli su taman zgodne veličine za zgrabit jednog usput, tako da brzo nestanu. Dovoljno da nema šanse da ih uslikam, to je sigurno. A da ne kradem sad tuđe slike, amo jedan post bez fotki.

50 divnih ljudi and a giveaway

Malo sam odlutala od bloga zadnjih dana, ali vidim da to ne znači da su i ostali. Dođem jutros i otkrijem da sam dobila i 50. followera!

To uopće nije mala stvar i ja ću se sad lijepo zahvaliti svima koji su stisli follow, i čestitat ću sebi što još nisam odustala od ovog bloga. Ima među čitateljima nekih mojih starih prijatelja koji su dosad svjedočili ne jednom mom blogovanju koje je završilo kad mu je slava bila na vrhuncu, i oni mogu posvjedočiti da je ovo najduže što sam dosad tipkala.

Uglavnom, red i način bi bio da napokon napravim giveaway, dok nisam dobila nagradu "najsebičnije blogerice". Već ja to neko vrijeme mislim, i nešto sam pravila za tu svrhu, a onda me uhvatio strah da "šta ako ovo nije dovoljno dobro da bi to itko htio dobiti?". Mislim, drugo je kad poklanjam svojim prijateljima, oni su mi skloni od ranije, pa su malo manje kritični.
Ali vježbala sam par dana pletenje uzoraka s različitim bojama, pa vam nudim ovu torbicu za mobitel na leptirića.

Malo je zimska jer je pletena i vunena, a proljetna zbog boja, pa se valjda nekom uklapa. Po veličini najbolje odgovara otprilike za Iphone, HTC i Blackberry, dakle ove malo veće, kockaste mobitele. Ali prema želji dobitnika, spremna sam napraviti i manji na sličan mot, to ćemo se već dogovoriti. Također, po želji dodam i jedno malo dugme i trakicu da se može zakopčati.


Ako je želite, trebate napraviti isto što i svugdje:

1. postati follower ako niste među ovih 50 (ne boli i ne košta)
2. ostaviti komentar (isto tako)


i imate opciju da razglasite giveaway onima koji bi mogli biti zainteresirani. S tim da u obzir dolaze samo stanovnici exYu, dalje od toga ne šaljem bome. Sve skupa traje do kraja ponedjeljka, 28.2., a u utorak će Bubamarac izvući jedan papirić iz (svoje nove) kape. Eto.


Za one kojima pletenje i nije baš zanimljivo, imam još nekoliko podviga kojima se želim pohvaliti, ali slutim da će mi kroz nekih mjesec dana završiti pletačka sezona, pa krećemo s drugačijim projektima, nemojte me još otpisati. Ili nedajbože prestati pratiti.

Mudra sova čuva smartphone

Okej, prva stvar: ove sovice mi nikad neće dosadit. Koja ingeniozna mustra, tako jednostavna a tako šarmantna! Uglavnom, imam još planova za sovice, pa se nadam da vam nisu već dosadile.
Druga stvar: jesam li ja jedina koja smartphone-ove doživljava kao nježne duše? Stalno ga nešto moraš mazit, a bome i punit prilično često. I uvijek kad ga stavljam u torbu brinem da će nešto sada taknuti nešto i trigerati nešto. Što me dovodi do
treće stvari: kako mi dosad nije palo na pamet plesti torbice za mobitel? Dovoljan je svaki mali komadić vune, brzo se napravi, a taj mali prostor je taman za poigrati se nekim mustricama i idejama bez puno pritiska. Za ovu sovicu mi je trebalo sat vremena uz TV, i već sam mislima na nekim ambicioznijim projektima.

Nadalje, to je sad četvrto: ne znam kako se dosad nisam sjetila da mogu mustru pratiti na mobitelu. Kad je već tako pametan. S tugom sam se sjetila onih grijača na listiće koje sam plela nespretno sjedeći ispred laptopa jer se nisam sjetila da te iste upute mogu downloadati na mobitel i plesti bilo gdje.

I, da budemo i dalje u raspoloženju, i slikala sam je mobitelom. Na lošoj rasvjeti jer je sunce pobjeglo prije dva dana, kad je Torcida pokazala da zna i sama zapalit nebo.

Evo i mene s nagradama

Moguće je da su me druge blogerice već u sebi prozvale Ona koja ignorira nagrade. Nadam se da mi nisu uzele za zlo, i da nisu pomislile kako sam nezahvalna. Iskreno me razveselilo kad me se svaka od njih sjetila, i još popratila dodjelu nagrade s nekim lijepim riječima. Ali to prosljeđivanje nagrada nije nimalo jednostavan posao.
Dakle, da postrojimo, kronološki:

Simply mi je dala nagradu:

Za nove blogere i one koji nemaju puno sljedbenika.

I još me tako slatko pohvalila, da sam pomislila „asti šta je super ta cura, i ja bih bila ko ona“.

Onda moja omiljena kolačarica Just cake girl koja mi je poslala nagradu 12 blog awards (curo moja draga, sreća pa živiš u Varaždinu, jer da si mi bliže svaki bi misec morala kupovat robu broj veću)

 

Pa mi je Melanzana dodijelila nagradu laskavog naziva

I sad zadnja Persa sa isto tako laskavom

Zgodna hrpica, ha? 

Evo par blogerica kojima ih ja prosljeđujem. Da baš ne biram po desetak blogova za svaku nagradu, to ćemo grupno riješit: cure, odaberite si neku koju nemate ili koja vam se najviše sviđa. Ostala ekipa, obavezno pogledajte ove blogove: 

Prstići vješti s iglicama i kukicama:

Heklica
Honeysuckle
Miranda

Prstići vješti s krpicama i perlicama
naldor
nakiTIĆ
Little wonder

Ko će nas razveselit ako nećemo sami sebe

Nedavno mi je bio rođendan, nećemo puno o brojkama. Prošle sam godine isprobala, i odlučila uvesti u tradiciju da sama sebe darivam za rođendan, da si kupim neku makar i sitnicu, ali da je samo za maženje i tetošenje sebe. Tako sam se ove godine odlučila počastit s par ručnih radova ljudi koje već mjesecima pratim i divim se preslatkim stvarima koje izađu iz njihovih prstiju i duša. 

Ako se znate veselit ko malo dijete, onda će vam ovakva vrsta šopinga biti super stvar. Kao prvo, zabavila sam se samo tražeći i birajući šta bih naručila. A od dana kad su mi cure javile da je pošiljka u pošti, stalno sam znatiželjno ćirila u sandučić. I onda, naravno, veselje kad sam se napokon dokopala poklona. 

No, da ne duljim, evo čime sam se počastila. 

Od Nakitić sam naručila lančić na ključić s točkicama. Presladak mi je ovaj starinski ključić u djevojačkom ruhu. 

Iako mnoge cure rade prekrasne krpene cvjetiće, što se mene tiče kraljica hrvatskih krpenih cvjetića je Izzy. Sad i ja imam jedan njen rajf, sa finim sivim cvjetićima, i perjem koje je za mene bilo presudni detalj. Rajf je došao u ovoj finoj vrećici, za koju pretpostavljam da je također Izzy šivala. 

Nedilja

Da, znam, nije više. Gledajte na to kao na one situacije kad vam netko čestita rođendan dan kasnije, i time vam produži uživanje u rođendanu.
Vikend je bio čisto gušterski; bili smo na igralištu i na plaži, pa onda još pomalo u dvorištu oko kuće. Bubamarac je zalijevao cvijeće vodom iz kantice (naučio je odnijeti kanticu do gume za vodu, staviti gumu unutra i krenuti prema pipi, srećom nema dovoljno snage da je otvori. Još.), prenosio stvari uokolo i, naravno, meo suho lišće. Ja sam ga pokušavala uslikati a da ne dokumentiram samo vjetar koji napravi kad projuri pored mene.

 

 Mama, vidi maca! Idemo za njom!

Mislim da sam uhvatila njegov prvi susret s macom u kojem ista nije prestravljeno pobjegla.

Locked out

Kad je ovako sunčano i toplo, lijepo se vidi da su dani odužili. Još nedavno je bio mrkli mrak kad se vraćam s posla, a danas me dočekalo pravo proljetno poslijepodne.

Dočekalo me i neugodno iznenađenje, jer su Bubamarac i njegov dida otišli u šetnju po kvartu i za sobom zaključali kuću, ne misleći na to kako sam ja jedna neodgovorna osoba koja ne nosi ključ od kuće sa sobom. Nakon što sam izvidila i otpisala alternativne načine ulaženja u kuću, nije mi preostalo ništa drugo nego sjesti na sunce i uživati u vrtu. 

Kad je guštanje na suncu u pitanju, uvijek računajte da će vam neka maca doć pravit društvo. Začas se u blizini pojavila Tigrica, mlada i prekrasna maca koja bude malo kod nas, malo kod susjeda. Pa sam malo na njoj isprobavala fotoaparat na mobitelu. 

Uhvatila sam i sebe kako sjedim ispred kuće i grije me moja nova Felicity kapa. Isparala sam šal koji sam napravila prije par mjeseci i napravila bulky beretku. 

Koju minutu nakon ove slike čula sam susjedu kako viče "ma ko je mali šećer?" i zaključila da se Bubamaronja približava, a s njim i ključevi. 

Bolero

Netko se možda sjeća da sam spominjala jedan bolero koji sam isplela skoro cijeli prije dvije godine, a nikako da ga dovršim i pripremim za nošenje. Tad sam bila zamislila na njemu neke dugmiće koje još nisam pronašla, tako da im je očito suđen neki drugi projekt, a u međuvremenu sam ja ovaj bolero sasvim drugačije zamislila.
Sirotan je ležao u vreći toliko dugo, a doslovno sve što je trebalo napraviti je uvući sve krajeve i našiti dugmiće. Nekad tako stvari neće i neće da se završe, dok nisu spremne.

Nešto mi je falilo na njemu pa sam našila jednu ružicu koju sam ranije napravila, a nisam znala kamo s njom, i baš se slatko uklopila.

Ovo je strašno jednostavno i brzo za napraviti, totalno ga preporučam i za početnike. Upute se mogu besplatno dignuti na Ravelryju. Usput, tek sam sad skužila da se zove Anthropologie inspired capelet, tad nisam ni znala za taj fantastičan dućan. Kojem bi netko trebao dati nagradu za Trgovinu koja najviše inspirira.

Kako isplesti ... korisni linkovi

Ovo je jedan post koji je totalni višak za iskusne pletače, a naravno, nezanimljiv za one koje ne zanima pletenje. Međutim, kako vidim na statistikama da neki ljudi dođu ovamo sa Googlea tražeći „kako isplesti nešto“, zaključila sam da bi bilo korisno ostaviti par savjeta.

Dakle, ekipa, ja u pravilu ne pišem upute za pletenje stvari koje sam isplela iz dva razloga: jer nemam baš toliko vremena i jer to već sve negdje piše.

Kad gledam na svoje pletenje, mogu ga vrlo jasno podijeliti na ono prije i ono od trenutka kad sam otkrila Janin blog. Ne znam kako, ali do tada mi nikad nije palo na pamet da bih o pletenju i kukičanju mogla nešto pronaći na webu, iako sam tamo bila non-stop. Otkriće Janinog bloga, pa prvo pletenje po nekim mustrama koje sam tamo vidjela, a onda odlazak od tamo u more drugih linkova značio je za mene početak istinske ovisnosti. Koja se, srećom, privremeno ugasi bar u ljetnim mjesecima.

Za one koji ne znaju plesti, ne mogu uhvatiti baku da ih nauči, a znaju engleski: sve možete naučiti na netu. Zbilja sve. Imate korisnih snimaka na youtubeu, a ja sam sve osim pravo i krivo očica naučila na www.knittinghelp.com. Što je samo jedan od mnogo takvih siteova, rekla bih.

Što se tiče čitanja uputa na engleskom, ne dajte da vas to zastraši. Izgleda čudno, ali brzo se uhvati mot, i obično u uputama pišu detaljnija objašnjenja za sve šifre.

Brojni su linkovi na korisne izvore inspiracije i uputa za pletenje, i jednog dana ću ih postaviti sve sa strane. Zasad, moram spomenuti samo jednu stvar. Ravelry.

Ravelry je socijalna mreža za pletače i kukičavce (ha! Totalno ću koristit tu riječ u budućnosti!) prema kojoj je Facebook mala beba. Tamo možete pronaći milijune besplatnih mustri, i još toliko onih koje se nešto plaćaju, svaki projekt možete vidjeti kod drugih ljudi, i usporediti kako ispada s različitom vunom, pohvaliti se svojim radovima, učlaniti u grupe koje imaju manje ili više veze sa pletenjem..  Ali smatrajte se upozorenima, tamo ćete potrošiti vremena i vremena, i kad jednom vidite šta sve ima.. avaj! Od jednostavnog do kompliciranog i nazad. Još vam ljudi lijepo označe koliko je teško.

Knitting is the new yoga – kažu Ameri. Ili kako je jednom davno moj prijatelj primijetio: „I XXX isto plete. Ja ne bih nikad rekao, jer ona izgleda kao netko tko će u 3 ujutro ići od stola do stola i gledat u kojoj boci još ima piva.“. (Ide piva prijatelju ako se prepozna).