Sukulenti

Jest da ne pišem, ali barem zalijevam. Nakon što sam neko vrijeme maltretirala svoje Facebook prijatelje slikama sukulenata u rastu, premještam se na ovaj medij. Još nema ni godina dana otkad sam pobadala svoje prve listiće, a na terasi imam pravu džunglu. Evo nekih "prije" i "poslije"

Ove biljke lijevo i desno preselile su u drugu posudu, a mala čuvarkuća sa sredine dobila je još jednu drugaricu, sad ih zovem divljakuše

Još jedna ekipa iz šalice, počela od samih listića: 

Prvi sukulent koji sam posadila prošlo ljeto, sada ima cijelu posudicu samo za sebe: 

I za kraj jedan nesukulent: kadulja koju sam donijela kao mali gomolj sa sela i posadila je u staru džezvu pronađenu na bakinom smeću

Klice pšenice i slanutka

Iako čak i mi uzgajamo najzimskije temperature ovih dana, ja sam, napredna kakva jesam, sva u proljeću. Između ostalog, u proljeće me uhvati želja za zdravijom hranom, a kada me češnjak i luk u hladnjaku, a krumpiri u podrumu podsjete da se priroda budi i klija, sjetim se da bih rado jela klice.
Klice sam probala kupovne još davno, nekoliko vrsta. Alfa alfa i rotkvica su preljute za moj ukus, sojine klice su mi odlične (i u varivima, umacima) ali sam ih pronalazila samo u teglama i konzervama nikad svježe. Favorit su mi pšenične klice, one su blage, čak i slatkaste. Pa sam ih jednom prije par godina krenula uzgajati u teglama.
Ove sam godine isto krenula po pšenicu, ali je nisu imali pa sam umjesto nje uzela pir. Pir je prilično sličan pšenici, ali zdraviji. Zato sam očekivala da će i klice biti sličnog okusa, pokazalo se - opravdano.
Par dana kasnije kuhala sam slanutak za ručak, pa sam šaku slanutka isto ostavila za klijanje, a slično namjeravam napraviti i sa lećom (ne želim baš imati previše klica u isto vrijeme pa da propadnu, tako da leća malo čeka).

Za one koji ne znaju, proces uzgajanja klica je maksimalno jednostavan. Možete uzgajati vjerojatno bilo koju žitaricu ili grahoricu. Sve što vam treba je jedna tegla, gaza ili komadić stare krpe, i šaka zrnja. Zrnje koje želite uzgajati stavite na 8-12 sati u vodu da se natopi. Preporuka je da ide do trećine visine tegle, da ima prostora za klijanje. Nakon toga ga isperete, izvadite eventualna loša zrna, i ostavite vlažno, ali ne da pliva u vodi, te pokrijte mokrom krpom ili gazom.Dalje ga trebate samo ispirati jednom do dvaput dnevno, da bude uvijek vlažno, ali da ne uhvati plijesan, i čekati dok ne narastu klice od 5-6 cm.
Moj je slanutak puno brže proklijao od pira (i puno su mu više narasla zrna), ali računajte da im treba otprilike tjedan do deset dana. Kad su gotove, možete ih držati u hladnjaku u zatvorenoj posudi nekoliko dana.

Jedno važno upozorenje: možda vam je to logično, ali svejedno želim naglasiti da za ovu svrhu koristite isključivo zrnje koje se prodaje za jelo. Dakle, nemojte ni slučajno uzgajati klice od pšenice koja vam je ostala neposađena od Božića, a ne znate joj porijeklo, jer je vjerojatno tretirana raznim opasnim kemikalijama.

Kako se te klice uopće jedu?

Svakako. Ja ih najviše volim same - uzmem prstohvat i sažvačem u prolazu. Idu dobro u sendviče, salate, razna variva i umake, a viđam ih i u receptima za juhe. Neki ljudi od pšeničnih klica miksaju sokove, kažu da su im one najbolje jer su tako slatkaste. Slažu se sa svačim i nikako mi nije jasno kako se nisu više zastupljene u našoj prehrani.
Osim, naravno, što mnogi ljudi kad čuju klice, prvo pomisle na - prenosnike bolesti.

Chevron džemper Sarah Lund - luda avantura

Baš sam sjedila , vrtila prstima i razmišljala šta bih plela, kada mi je prijateljica ukazala na dansku kriminalističku seriju Forbrydelsen. Glavna uloga u seriji je neodoljiva prilično autistična detektivka Sarah Lund, a glavna sporedna uloga su njeni pleteni džemperi.
Tako mi je prijateljica otvorila oči da vidim kako Europa naprosto ludi za njenim džemperima. I stvarno, ne samo Sarini, i druge junakinje u seriji nose lijepa pletiva, a posebno mi je simpatično što su svi ispleteni malo većim iglama od debljine vune, pa su nekako prozračniji, a vuna uvijek neka pomalo čupava.. ma baš da krenu sline svakoj pletilji.
I tako sam krenula plesti džemper iz treće sezone, jer me sjetio na jednu maminu končanu pletenu majicu koju sam davno voljela posuđivati. Ovaj plet u V obliku baš nekako lijepo pada i, kako bi mi Splićani rekli  - figura.

Photo via wool-rocks

Tražila sam patterne po Ravelryju, ali nisam našla nikakve upute, pa sam se savjetovala sa drugim pletiljama na forumu i smislila kako bih ga mogla i sama napraviti. Pa da objavim što sam na tom putovanju naučila, možda bude drugima od pomoći, ako ništa, barem mojoj Klaudiji.
Dakle,prvo što sam napravila je da sam u vuni s kojom mislim raditi isplela jedan mali V, da uvježbam to koso pletenje i da napravim procjenu koliko očica moram postaviti. Postavila sam 30ak očica i krenula naprijed nazad, prvih nekoliko redova u rebrastom bodu 2x2, a onda sam na pravoj strani na drugoj i predzadnjoj očici dodavala po jednu očicu, a u sredini plela 3 očice zajedno. Na krivoj strani plela sam sve krivo. Već nakon nekoliko redova pojavio se željeni oblik.

Kad sam to dovršila, oprala sam pletivo u mlakoj vodi, osušila ga i onda izmjerila širinu. Broj očica podijelila sam sa širinom i dobila broj očica po centimetru, a to onda pomnožila sa svojom širinom u dijelu gdje želim da mi završava džemper. Možda ove upute izgledaju nekome prebanalno jer je očito da se tako plete džemper, ali ja sam do sada imala sljedeće korake: pronašla sam pattern, downloadala pdf, otvorila i radila šta piše.
Odlučila sam plesti u komadu, od gore prema dolje, i pokušati izbjeći šivanje ako se bude dalo. Radila sam 5 redova u rebrastom bodu, malo se uvrće pletivo pa se sad mislim da sam mogla još pokoji, ali se nadam da će to prestati kad ga operem. Nakon toga sam prešla na glatki bod, spajalicama označila kraj reda i sredinu, tako da mi spajalice dijele prednji i stražnji dio. Na drugoj i predzadnjoj očici između svake dvije spajalice dodavala sam po jednu očicu, a točno na sredini između dvije spajalice plela 3 očice zajedno. To sam radila svako drugi red, a ove između plela ravno.
Svako 6. Red, u ovom koji se plete samo ravno, oduzimala sam po 4 očice, kako bih dobila neki oblik struka. Nakon 3 oduzimanja, plela sam ravno oko6cm i onda krenula na isti takav način dodavati po 4 očice.
Odlučila sam raditi u bijeloj i sivoj, a centralna pruga će umjesto crne biti boje ciklame (nisam se mogla odlučiti za monokromatski džemper nikako,valjda jer dolazi proljeće). Širina pruga je 15 redova, osim donjeg bijelog koji je širi, ima 19 redova.

I to je to zasad. Tijelo lijepo napreduje, a oko rukava malo brinem, jer se pruge moraju „kretati“ preko rukava i tijela u kontinuitetu (to se baš ne kuži na ovoj slici). Kad riješim tu zavrzlamu, javim vam šta sam naučila. Ako me dotad ne izda srce od sve napetije serije i te lude Sare koja stalno trči za ubojicama po nekim napuštenim i jezivim mjestima.

Majmun radi što majmun vidi

Postoje neki pinovi na Pinterestu koji su tako neodoljivi. Znate na koje mislim, to su oni koji se non stop pojavljuju s komentarima u caps lock, poput "THIS IS AMAZING, I MUST DO THIS!!!"
Ponekad sam malo skeptična jer mi izgleda prejednostavno i prelijepo, pa se pitam kako to prije nigdje nisam vidjela. Ali, odlučila sam isprobati par stvari.

Jedna su ovi tulipani u čaši

Image found here 

Iako su ovi tulipani samo u vodi, ispod njih na pinterestu kažu da se u čašu stave prozirni ukrasni kamenčići, na njih položi jedna ili više lukovica, a zatim stavi još malo kamenčića oko lukovica da je drže. Voda se ulije do ispod lukovica, kako bi one  pustile korijenje koje možemo vidjeti, i stavi na mjesto gdje ima svjetla. 

Prozirnih kamenčića, srećom, imam. Ili barem nečeg dovoljno sličnog. Naime, prije više godina prolazila sam pored autobusne stanice kojoj je netko razbio one bočne staklene zidove. Otkrila sam da su ti komadići jako lijepi, i nisu oštri, pa sam ih pokupila koliko sam mogla i donijela kući. Kasnije sam još neko vrijeme trpala kamenčiće u torbu kada bih prolazila pored razbijenih stanica, što je u ovom gradu začuđujuće često. 

Kamenčiće sam držala u jednoj posudici kao ukras, a dio njih sam polijepila na jedno ogledalo običnim univerzalnim ljepilom, i dan-danas ga krase. 

Uglavnom, isprala sam svoja skoro zaboravljena stakalca i ubacila ih u vazu, na nju poslagala 5 lukovica tulipana, učvrstila ih malo i dolila vodu po uputama, tako da sada samo čekamo. Nadam se da će uspjeti, ne samo zbog tulipana, nego mi se projekt čini i kao dobar način da Bubamarac nauči kako rastu biljke, da sam vidi kako puštaju korijenje, a prema gore se razvija zelena biljka. 

Drugi pin koji mi je totalno neodoljiv je onaj sa sijanjem limuna iz sjemenki, ali o tome detaljnije kada sve to ekšuli napravim. 

Zeleni prst

Kod nas je sunce i meni je duša već pomalo u proljeću, pa evo u to ime biljni update. Moj vrt sukulenata odlično napreduje, te divne biljke upravo uživaju kada ih zaboravim i niti ne pogledam po, recimo, desetak dana. Ovo je razdivljana ekipa koju sam posadila ljetos: 

Već mjesecima kradem grančice gdje god ih nađem, i badam u svoje posudice, a jedan mi je prijatelj donio po listić od svega sukulentastog što je našao na balkonu svojih roditelja. Položila sam te listiće na zemlju i SVI su se primili.

Za primanje tih malih "startera", kojima ne treba puno ni mjesta ni zemlje, koristim stare šalice. Seka mi je poklonila ove divne vintage šalice koje su mi ustvari nepraktične za originalnu namjenu, pa su ostale u kutiji dok se nisam sjetila da ih mogu ovako upotrijebiti. 

Na isti način upotrijebila sam i čajnik iz seta

Ovu sam puzavu viseću biljku (oprostite mi, bolji poznavatelji cvijeća, ali nemam blage veze kako se šta zove) donijela od bake, staro lišće joj je s vremenom požutilo, a ona je za ovu sezonu pustila hrpu malih rozetica - očito ima velike planove. 

Toplo za uši u 2013

Nova godina počela je sa dvije uspješne kape. Jedna je za mene, napravljena od „reciklirane vune“ koju sam isporila od nekog starog šala. Inače nisam ljubiteljica šatirane vune, jer volim raditi razne patterne, koji se ne vide tako dobro u šarenilu, ali ovdje mi se boje jako sviđaju, pa se nametnuo uzorak za kapu koji sam već proglasila mojim all time favorite: wurm. Ovo je sad već mustra koju sam najviše puta upotrijebila, i sasvim sigurno mi ovo nije zadnja crvica.

Kapa mi je baš slatka, taman vrećasta koliko treba, taman šarena koliko treba. Inače imam to čudno prokletstvo da nikad nisam zadovoljna kapama koje sebi ispletem, uvijek bi trebale biti malo nekakvije, i mislim da je ovo prvi put da sam zadovoljna. Eto, sve je moguće.

Drugu sam kapu isplela za prijateljicu, i baš sam uživala u njoj. Vuna je tako fina i meka, a uzorak Mont royal taman dovoljno izazovan. Radila sam sa dosta debljom vunom i iglama nego što je predviđeno, pa sam smanjila dio u garter stitchu na 10 očica (umjesto 24) i dobila taman veličinu. Vlasnica je zadovoljna, a ja sam je jedva stigla barem nekako uslikati.

Inače, zanimljiva mi je razlika u načinu na koji nosimo kape, ja je uvijek namjestim ovako nisko i onda ispadne dosta vrećasta. A prijateljica je više voli dublje navući na glavu, kad sam je vidjela na njoj- potpuno druga kapa. Ali zadovoljava i moje i njene kriterije.

Još vunenih ukrasa

Još o božićnom ukrašavanju. Ove godine sam okitila bor kuglicama od lani, i ustanovila da mi nešto fali. Kupili smo umjetno drvce koje je dosta tamno samo po sebi, i trebalo mi je nekih svijetlih ornamenata da ga dignu. Pa sam se sjetila bijelih klupko-kuglica koje sam radila isto za prodaju, a na kraju zadržala.
Inače sam bila jako skeptična prema ideji pletenih kuglica, jer od njih očekujem da budu sjajne, a nema puno takve vune. Bijela je iznimka, obična bijela fluffy vuna daje kuglice koje izgledaju kao grude snijega. Lijepe su mi i ove namotane kao klupko

I ove kukičane

A iznad svega, ovaj Smitten garland. Zamišljen je kao adventski kalendar i trebale bi biti 24 rukavice, ali aj sam od početka odlučila da će ih biti koliko bude. Šest po šest, za tri godine imam cijeli niz.

Pšenica u tegli

Kad su djeca u kući, nema zabušavanja sa sezonskim ritualima. Ove je godine Bubamaronja sam sijao pšenicu, a budući da je u pakiranju koje smo kupili bilo više nego dovoljno, posadili smo jedan dio u teglu koja je baš taj tren stajala na kuhinjskom pultu jer smo dan prije dokrajčili pekmez iz nje.
Dogodine sijem pšenicu samo u tegle, baš mi se sviđa kako vidimo korijenje i kako izgleda pšenica u staklu. A prije toga ćemo se definitivno okušati sa lukovicama tulipana.

Najveća muka sa postovima o božićnom ukrašavanju su mi ovi kratki dani. Dok dođem kući s posla već pada mrak, pa mogu slikati samo vikendom. A nikako da postanem blog štreberica koja subotom napravi fotografije za postove za cijeli nadolazeći tjedan.

Pletene božićne kuglice

Nema me, ne javljam se, što ne znači da nisam ništa plela.

Evo nekih kuglica koje sam radila za prodaju u splitskom dućanu Arterija, tko hoće lako mu objasnim gdje je. 

Bebe biljke

Ipak nisam potpuni vrtlarski fail! Tjednima sam gledala u one svoje biljčice koje sam pobadala u zemlju i pitala se hoće li se išta od toga primiti i hoće li se moja ljubav prema sukulentima morati ograničiti na pinanje lijepih slika. Onda sam odlučila malo bolje zalijevati (dotad sam zalijevala jako skromno) i brzo sam skužila kako se sve biljke koje sam posadila kao reznice drže sasvim lijepo i čvrsto.

S listićima je bila druga priča, dosta njih se jednostavno sasušilo, posmeđilo i praktički nestalo na zemlji. Neki se i dalje drže, izgledaju kao da su prije par dana položeni, ali se ništa novo na njima ne događa, pa ih ne diram i čekam. Ali iz jednoga je krenula nova beba escheveria!

Kad sam je ugledala, bila sam van sebe od radosti. Kako je to čudesno, cijela nova biljka koja raste iz jednog listića! Dobrodošla moja mala bebica! (uf, kako ovo zvuči.. znam što mislite, i ja to mislim)

Ova malena je bila tako žblj kad sam je ubacila u zemlju, a sad je sva "I'm so cool!"

Tatine sjedalice u novom ruhu

Pažljivi čitatelji već su primijetili da ovo nije blog samo o mojim DIY aktivnostima. Dabome da nisam ja postavila onu policu za knjige, kao ni vješalicu za jakne.
Ovaj put hvalim svoga tatu, koji je bio vrijedan ovo ljeto, pod kreativnim navođenjem moje mame.
Prvo je sredio fotelju koju su on i mama našli pored kontejnera. Da, da, netko je ovo bacio (u staroj presvlaci, ali u sasvim dobrom stanju). Nova spužva, nova presvlaka i par slojeva laka na drvu, i ova je fotelja svima omiljena postaja.

Onda je došao red i na stolice. Ove su stolice stare otprilike koliko i moja sestra, datiraju iz 1985. i odlično se drže. Tražili smo po slikama kako su izgledale u originalu: bile su tamnosmeđe i imale su smeđa karirana sjedišta. Prije desetak godina smo ih obojali u svijetlozelenu, a svijetložutu presvlaku koju je moje dijete previše puta nahranilo kašicama, juhicama, mesom i umacima tata je promijenio u ovu, sličnu onoj s fotelje.

Veliko "bravo!" ide mome tati i za bojanje zidova u kući, kao i za neodoljivi burek s mesom kojeg je svladao nedavno.

Sukulenti u jogurt kanticama

Dakle, idemo nazad na moju vrtnu terasu.
Sjećate se kako sam je pompozno najavljivala?
Mda, dakle, uspjeh je polovičan.
Biljke koje sam vam pokazivala su preživjele, ali ne izgledaju baš najbolje. Nije naodmet napomenuti da je ljeto jaaaaaaako neljudski vruće i sušno, i da se ni ja ne osjećam najbolje. Uglavnom, bio je vrući period od ne znam koliko dana kada ih nitko nije zalio i kada su svi listići s mente pootpadali, ali to nije tako loša stvar jer se bila previše rastegla i prorijedila za moje želje, pa sam je stesala u mali grmić, a ona se brzo potpuno zazelenila.
Bosiljak je nešto napalo, jer mu je lišće nekako smežurano prema dolje.
A majčina dušica isto ne izgleda onako živahno kao na slici u knjizi o kućnom bilju, ispod koje piše: majčinoj dušici ne treba ništa, samo sunce i rijetko zalijevanje (bar je toga imala!).
Vlasac... ne želim razgovarati o tome. Kao ni o peršinu. Možda se oporave. Skoro sam se onesvijestila kad sam na blogu vidjela kako su prije izgledali.

Uglavnom, kad sam uredila one kantice od jogurta, uhvatila me ogromna želja da nešto sadim u njih. Ali, šta, avaj, mislila sam. One su ustvari dovoljno velike za mnoge biljke, ali većina tih fikusa i sličnih se meni uopće ne sviđa. Pa sam otišla malo na Pinterest da se podsjetim šta mi se sviđa, i brzo sam se sjetila: - sukulenti!

Još jedan argument za sukulente je bio sljedeći: spustila sam se u tatin vrt oko podne, temperatura trideset i dvjesto, i gledala koje biljke ne izgledaju klonulo ni smežurano. I to su redom bili sukulenti.

Uglavnom, izbušila sam rupe u kanticama, na dno stavila pijesak i kamenčiće, a gore zemlju i kompost, i pobadala različite reznice. Onda sam sjela za komp i čitala o tome kako se ustvari sade sukulenti (uvijek brzopleta). Ova cura piše interesantan blog o malom sukulentastom vrtu koji uzgaja uz svoj suterenski prozor. I tu imaju odlični opisi kako se uzgaja sukulente iz jednog jedinog listića.

 

Ispalo je da sam sve krivo radila. Meni je bilo logično reznice staviti u vodu prije sađenja, a oni preporučuju da ih se radije par dana posuši. Također, nikad mi ne bi palo na pamet da se biljka može uzgojiti tako da se listić postavi na zemlju, mislila sam da mora biti ukopan unutra. To me malo kopkalo, pa sam povadila sadnice, ostavila ih preko noći da se malo posuše i sutradan ih opet posadila prema preporukama s bloga. Sad ćemo vidjeti što će se dogoditi, ali barem imam koga krivit ako ne uspije. I imam odakle opet čupkati listiće.

Reciklirane jogurt kantice

Zalaufala sam se!

Pukla me neka inspiracija i jedna mi zanimacija odmah pokreće drugu. Kad mi je počeo godišnji odmor (2.dio), uhvatila sam se rasčišćavanja i organiziranja nekih pretrpanih ormara u kuhinji.
Upalila sam vrlo strogi skener koji provjerava svaku stvar: koristi li se, a ako ne, može li se koristiti za nešto drugo?
To me dovelo do otkrića da imam prepunu kuću plastičnih kantica od jogurta (ustvari, to uopće nije bilo otkriće, znala sam da ih imam milijun, ali su bile dobro skrivene na razna mjesta, da ne vidim više od jedne u isto vrijeme).
Ne znam kako vi, ali mi smo zadnje dvije godine opsjednuti velikim pakiranjima čvrstog jogurta, a nisu nam strana ni velika pakiranja kiselog vrhnja. Pogotovo čvrsti jogurt nestaje brzinom svjetlosti zahvaljujući prijateljima koji mi donose domaće pekmeze: čvrsti jogurt i žlica bilo kojeg domaćeg pekmeza nam je omiljeni desert, a s malo zobenih pahuljica savršen doručak.
Ti jogurti dolaze u velikim plastičnim kantama solidne kvalitete (malo čvršća plastika), i stvarno ih je šteta baciti. Neke smo već koristili kao kontejnere za bojice i pastele, ali su malo ružni sa onim istaknutim reklamnim natpisima.
Pa sam uzela bijelu temeljnu boju u ruke i obojala nekoliko kanti.
To nije bilo baš kako sam zamislila. Tri do četiri sloja temeljne boje, pa ipak se vide slova i slike na kantici. Moram napomenuti da su dva sloja temeljne i jedan sloj lak boje bili dovoljni da se tamnosmeđi krevet i stol pretvore u bijele, ali ovdje je kontrast tamnih slova na bijeloj podlozi jako težak za pokrivanje. Na idućim ću kanticama probat s nekom boljom bojom (primam prijedloge), možda i drugima osim bijele, ali šaljem hint Vindiji da razmisle o kartonskom omotu sa nazivom proizvoda, koji se može staviti u reciklažu, a da nam ostane bijela, za sve upotrebljiva ambalaža.
Svejedno, nakon salvetiranja dezen privlači pažnju s pozadinskog šuma, pa ne izgleda loše.

Ove se kantice mogu koristiti stvarno za svašta. Imaju dosta dobar poklopac, pa možete u njima držati hranu, razne male stvarčice po kući, spomenute bojice i školski pribor.. Ja sam odlučila u svoje prve saditi cvijeće. A to je već tema za, nećete vjerovati, još jedan post.

Quiche od tikvica i kozjeg sira

Ovaj sam post mislila objaviti prije tri mjeseca. Poslikala sam quiche dok sam ga radila, ali nisam napisala tekst.
Pa evo, još uvijek nije out of date, tikvice su na zalazu, ali ih i dalje ima. Recept nije ništa posebno inovativno ni neotkriveno, ali je i dalje fantastična kombinacija okusa ljeta i mediterana.
Ja inače quiche pravim jako često, i unatoč tome, kad kažem da ću ga raditi, moji ukućani uvijek pitaju "a šta ti je taj quiche?". Volim ga jer je prilično jednostavan, u njega možeš staviti što god imaš u kući, a kod mene doma svi vole sve što sadrži jaja i vrhnje. I volim ga jer ga se može napraviti navečer za sutrašnji ručak, zbog čega sam se malo mučila s ovim fotografijama.


U svakom slučaju, treba napraviti

tijesto za quiche

250g brašna
125g maslaca, omekšalog
1 jaje
prstohvat soli

izmiješajte prstima dok ne dobijete kompaktnu kuglu tijesta. Ja je prstima samo utisnem u kalup za pitu, ali nije loša ideja prvo ga razvaljati na otprilike pola centimetra debljine. Stavite tijesto u kalupu u hladnjak.

punjenje

2-3 veće tikvice (ili kad je iz mog vrta, jedna ekstra velika)
na kockice narezan polutvrdi kozji sir (hvala, bako)
malo češnjaka, maslinovog ulja, soli i majčine dušice (sad kad gledam sliku, čini mi se da sam možda stavila i bosiljka?)

Tikvice do pola izdinstati na maslinovom ulju i dodati sir i začine, tako da se kasnije u pećnici ispeku da budu sasvim mekane.

preljev

Kao i za svaki quiche: 4 jaja, malo soli, 2dl vrhnja za kuhanje.

Na tijesto stavite punjenje od tikvica, pa prelijete jajima i vrhnjem. Peče se 20ak minuta na 200 stupnjeva, odnosno dok ne dobije finu boju.

Znate li što sam radila ovog ljeta?

Kako biste znali, kad ne pišem ništa?
Radila sam svašta, od kreativnog do nekreativnog. Stan mi sve manje izgleda ko udomaćeno skladište, a sve više ko pravi dom i ovo smo se ljeto dosta družili sa kistovima i bušilicama.
Vjerojatno najveći korak koji smo napravili bila je polica za knjige, ustvari "polica za knjige". Mjesecima me kopkalo kako da riješimo pitanje držanja knjiga, a bez većih investicija.
Na kraju se to pokazalo kao jedna od onih situacija kada ispadne korisno što mi dragi dovlači doma nešto što izgleda kao smeće. Prije nego smo uselili, prijatelj nam je poklonio 20ak godina staru, nekorištenu kuhinju. Budući da smo se ipak odlučili investirati u novu kuhinju, ova nam je na kraju ostala na tavanu, dok se nismo sjetili da bi viseći elementi mogli poslužiti kao odlična polica.
Uz malo kreativniji razmještaj dobili smo dodatnih iskoristivih polica, a odlično se uklopila i oko komode koju smo već imali. Na kraju je i prijatelj zajaukao da "želi svoju kuhinju natrag".

Bašta

Amo iskoristit ovo mjesec dana dugo jugo kao ispriku zašto sam zapostavila blog.
Morala sam sad ić na blog vidit o čemu sam zadnjem pisala. Tek sam prije par dana spremila uskršnje gnijezdo, toliko su mi draga bila ta šarena jaja. Baš ću se razveselit kad ih dogodine opet nađem.
Usput, otkrila sam da ako na google images utipkate „štreberica džemper“, dobijete moju sliku. A šta da vam kažem, to mi je oduvijek bila sudbina. Mogao mi se blog zvat i „štreberica Tenchee“.
Enivej, dok ja nisam pisala postove, nisam plela i nisam vidila baš nešto sunca, barem su biljčice na balkonu rasle. Pa evo progress report:

Menta je zadovoljna. Dobila sam od tate ovaj veliki lonac s presađenim peršinom, što je super stvar! Ne moram silazit dva kata do vrta kad mi treba par listova peršina za neki toć. Rečeno mi je da on ne voli bit na direktnom jakom suncu, pa sam ga stavila na zapadni balkon, zasad se ne buni.

Mama mi je posadila ove male mišiće: bosiljak i majčinu dušicu, koji će kumovat nekim finim salatama i šalšama ovo ljeto. Ljeto bez bosiljka ne prakticiram. Ne znam jedino zašto su mu neki listići žućkasti, ima ideja?

Tata mi je pak posadio dvije cherry rajčice koje sam planirala staviti točno ispred kuhinjskog prozora. Zamislila sam da otvorim prozor i vidim rajčice, i već sam oduševljena kako će se zelene i crvene lijepo kombinirati s mojim žutim pločicama.

Primjećujete li temu ovdje?
Moj je posao zasad samo da ne ubijem biljke koje mi roditelji posade. „Samo.“