Na pola puta između Božića i Nove

Drage blogerice i ostale čitateljice, a bit ću tako stereotipna da pretpostavim da ovaj blog čitaju uglavnom žene, prije svega da poželim Sretan Božić svima koji ga slave. Kod mene je bila ludnica zadnjih dana dovoljna da nisam stigla postaviti niti neki post-čestitku, ali nadam se da su vam na taj dan čestitali mnogi puno važniji ljudi od mene. Uživo i stvarnim stiskom ruke i poljupcem, po mogućnosti.
Ja ću ovaj Božić pamtiti po tome što smo količinu poslova sveli na taman onu razinu koja nije preumarajuća, jer nema mi ništa gore nego kad si za važne prilike zamislimo da želimo napraviti previše toga, i na kraju smo umorni, živčani i iscrpljeni kad bi trebali uživati. Dovoljno je doživjeti jedan Badnjak na koji se svi međusobno svađaju oko kolača, pospremanja i sličnih besmislica da zaključiš „OK, ovo je krivo, nećemo to više nikad raditi“.
Ipak, nije da nije bilo. Mama je napravila nekoliko vrsta kolača, ja sam na Badnjak ispekla Gastodivine fritule (inače moj apsolutni favorit po pitanju kulinarskih blogova, ako je netko još nije otkrio neka to učini odmah. Recepti su joj taman pravi omjer jednostavnog i kompliciranog, običnog i neobičnog, da je u mom uredu bookmarkana na svakom kompjuteru), a za Božić smo punili jednu malu tuku nekim od klasičnih američkih punjenja i to je bilo fantastično. Dan poslije smo otišli kod mojih bake i djeda na jedno malo selo u Dalmatinskoj zagori, i možete samo zamisliti koliko je netko od nas tamo uživao. Što od trčanja po dvorištu, igranja po kući, hranjenja koka, maženja kozlića, gledanja mačića, bio je toliko uzbuđen da je jedva malo odspavao poslijepodne, a kad smo sjeli u auto putem kući, održao nam je desetominutni uzbuđeni govor, kao da prepričava što je sve doživio.

I još bih se htjela zahvaliti svima koji su svraćali ovdje, ostavljali svoje komentare i puno puta me razveselili ohrabrujućim riječima. Drage cure, vjerujem da i same znate koliko to puno znači. Također, zahvalna sam i na svim blogericama koje ja pratim, a koje negdje već, u ovoj ili nekoj dalekoj zemlji, žive svoje živote i inspiriraju me svojim radovima. Upravo je nevjerojatno koliko toga sam naučila otkad sam otvorila ovaj blog i počela pratiti druge. I jedna od najdragocjenijih stvari ove godine bili su mi trenuci kad sam vidjela neki tutorial, pomislila „MORAM to napraviti!“ i nisam imala mira dok nisam sašila cvjetić, spalila latice, zalijepila salvetu. Iskreno, nadam se da sljedeća godina donosi više ostvarenih maštanja, počev od mog dvotjednog godišnjeg odmora nešto nakon Nove Godine.
Sad me čeka malo gužve, ako uspijem možda se javim kojom riječju sa zimovanja u Sloveniji, a ako ne, pišem vam s godišnjeg. O hobijima i šetnjama s Bubamarcem.

Grijači za ruke

Evo nešto drugačije, da razbijem malo niz cvjetića, iako kod mene doma već livade nastaju, pogotovo otkad je tata našao u podrumu kutiju sa ostacima raznih materijala.
Teoretski, zima je počela, iako je ovdje opet neprirodno toplo, sivo i vlažno, pa se samo nadam da neće biti novih skoro-pa-onesvješćivanja po uredu s moje strane. Ove praznike radim stalno, tako da nemam baš puno vremena za nova stvaranja, ali se nadam nakon Nove Godine napokon na godišnji, pa ću biti slobodna igrati se po cijeli dan, što sa djetetom, što sa igračkama. A u međuvremenu će pasti i jedno putovanje na snijeg, koje, iako je poslovno, očekujem da će biti jako zabavno i hranjivo za dušu.
Uglavnom, zamislimo na trenutak da je vani ciča zima, pa će biti ugodno ugrijati te umjetno rashlađene misli s malo pletiva, ovaj put grijači za ruke, ilitiga wristwarmersi koje sam plela prije 3 godine. Tad sam živjela u Zagrebu i bila opsjednuta pletenjem grijača, mnoge od njih sam razdijelila, i nekako mi sad opet fale, pa se već neko vrijeme penalim da jedne ispletem, ali još čekam idealnu vunu.

Ovo je mali dio grijača koji su napravljeni po Mermaid uzorku, zasada mom omiljenom. Uslikane su mobitelom za vrijeme jutarnje kave, zato su papuče u pozadini. Otišle su jednoj curi za koju vjerujem da ih je jako voljela. Imam još te vune, sve se mislim da si napravim jedne iste takve.



A ovi dugački pomalo steam punk grijači su moj vlastiti dizajn, ako se tako može nazvati nešto ovako jednostavno. Jako su fini kad se stave, samo moraju ići na vrlo tanak rukav.





Još moram napomenut da razlog zašto pletem grijače, a ne rukavice, je što se bojim plesti prstiće, pa se uvijek uvijam raznim načinima da to izbjegnem. Uostalom, ruke se uvijek može staviti i u džepove, a ovako je zgodnije pojesti i kakvu toplu čokoladnu krafnu.

Torba

Mogla bih preimenovati blog u "Tenchee pravi cvjetiće". 

Imala sam napad flowa ovaj vikend, kažem napad jer sam stvarno izgledala malo obuzeto trčeći u tatinu radionicu dok Bubamarac spava, da probam ostvariti ideju. Već neko vrijeme se mislim dvije stvari: kako bih mogla iskoristiti kožni otpad koji mi leži pokraj kuće, i kako da osvježim svoju praktičnu, ali totalno dosadnu i babsku crnu torbu. Ispalo je da su oba pitanja imala zajednički odgovor. 

Ružice su zasad prošle test Bubamarčevog čupkanja i ispada da je ljepilo dovoljno jako. Već imam neke ideje kako bi se od crvenih moglo napraviti neke ogrlice, ali to će pričekati idući vikend. Zasad jedva da sam ovo uslikala. 

Čarolija

Imala sam jednu krpenu vrećicu koju sam zadržala jer mi se sviđao materijal, iako je bila pretanka i potpuno nepraktična. Sad znam šta sam čekala, malo igre i pretvorila se u tri cvjetića koji će poslužiti kao ukosnice ili broševi. I to tek za početak. 

Božićno ukrašavanje vol 2

Evo još nekoliko slika božićnih điđa po kući koje sam poslikala još prošli tjedan, ali ih nisam stigla staviti na web.
Lanac od tikvica i vilin-konjica iznad prozora i ekipica na kredenci.

Sad kad je zapuhala bura napokon se uklapaju u sezonu. Svi nešto kukaju kako je hladno, a ja sam jedva dočekala da napokon prođe ono grozno jugo od kojeg sam se skoro onesvijestila na poslu prije par dana. Zrak je tako svjež i čist, nebo i more su savršene boje, a sunce, pa makar i zubato, je naprosto divno nakon one silne kiše. 

A na zimu se ne žalim, napokon mogu nositi sve one kape i šalove koje sam isplela. Sjećate se kako sam prije milijun godina obećala uslikati kapicu na sovice na Bubamarcu? Nisam zaboravila na to, on samo nije htio držati kapu na glavi duže od sekunde, a toliko mi je očito potrebno da upalim fotoaparat. Ali sad kad je zahladilo, odjednom mu nije problem zadržati je na sebi. Ovo nas je uslikao muž/tata prije nego smo izašli vani trčati za golubovima, ne kuže se baš sovice, ali se kuži da smo oboje umotani u pletivo. 

Blagdansko ukrašavanje vol 1

Kako ono reče; za božićno ukrašavanje treba prvo odabrati temu. Kod nas se tema "prirodnih ukrasa" nekako uvijek nameće, budući da imamo jedan vrlo specifičan prirodni ukras i inače, a pogotovo u ovo doba godine.

Naime, južni je zid trpezarije gotovo cijeli u staklu,a  odmah uz njega raste stablo naranče, koje baš negdje u ovo vrijeme postanu velike narančaste sočne kugle. Iako slikavanje kroz staklo, pa još i prema svjetlu, nije baš laskavo, pa na fotografijama nikako ne mogu dočarati kako to ustvari izgleda, otprilike je ovako:

Ovim putem se ispričavam svim mojim prijateljima koji nekad svrate ovamo jer znam da smo dosadili Bogu i narodu sa tom narančom, ali mi je doma smatramo već za člana obitelji. Nekako uvijek mislim da nam je uz nju jelka potpuno bespotrebna, iako se o njenoj nabavki još vijeća. 

Ipak, u duhu prirodnih ukrasa, skupila sam kraj posla nekoliko šiški. Zbog silnih kiša koje padaju zadnjih mjesec dana, morala sam odabrati one koje su relativno nedavno pale, jer su na onim starijima već izrasle nekoliko centimetara visoke gljive. Također, jedan kolega me upozorio da ih prvo unesem na neko toplo mjesto koje nije stan (podrum npr.) da izađu sve bubice koje su se unutra sakrile od zime, jer je imao neugodna iskustva da su se mnoge razmilile po dnevnoj sobi. Savjet sam poslušala, a nakon toga sam ih malo natapkala ovom snijeg-masom sa šljokicama koju sam pribavila u hobby-art shopu. Smjesa je super, može se nanosit i nožićem, ali ja sam je samo natapkala spužvicom po vrhovima šiški. 

Za sada, evo jednog jednostavnog detalja mog blagdanskog ozračja. Nekoliko šiški sam stavila u običnu staklenu vazu, zajedno sa Unicefovim ukrasima od tikvica, koji su mi apsolutni must have svake sezone. Radi se o pravim malim sušenim ukrasnim tikvicama (unutra šuškaju sjemenke) s ocrtanim jednostavnim motivima. Nažalost, ne vidim da ih više imaju u Unicefovom web shopu, ali svakako preporučam da bacite oko tamo, ili u njihov dućan u Ilici 8, jer uvijek imaju jako šarmante blagdanske stvari, a novac koji date ide za pomoć djeci. Ne znam što ima božićnije od toga. 

nevjerojatno, još krpenih cvjetića.. i jedna narukvica

Za razliku od svih ostalih kreativnih blogerica, ja još malo odolijevam božićnom ukrašavanju, jer ne volim kad se s tim prerano počne, pa se do blagdana stvar razvodni. Ali muzikica sa onim zvonkim zvukovima je počela na radiju, a od svih blagdanskih postova koje sam vidila na drugim blogovima i ja sam zaražena virusom, tako da je ovaj zeleni broš dobio tri bijele perlice koje izgledaju kao tri grude snijega na boru

Imam jedan "kostur" široke narukvice, prije je bila presvučena nekom tkaninom koja se ofucala pa sam je skinula, s namjerom da kupim napokon taj Mod podge i osvježim je nekom novom krpicom. Ali kako je ova kiša padala doslovno svaki dan u studenom (ja ne bih rekla, ali kažu meteorolozi), nije mi se dalo prošetati do hobby art shopa. Danas više nisam mogla čekati, jer sam imala tkaninu koja se super slaže s ovim brošem i mogla sam napraviti dobru kombinaciju, pa sam je odlučila zalijepiti (bar za početak) univerzalnim ljepilom.
Srećom, nijedna izreka ne vrijedi za sve situacije, pa ni "strpljen, spašen", tako da mi ovaj nestrpljivi uradak nije uopće ispao loše. Ipak, mislim da će sloj Mod podgea i naknadno dobro doći, a i još uvijek mislimd a sam ja daleko preneuredna za lijepljenje, uvijek bolje iglu u ruke.

Za gušt

Prije nekog vremena nabavila sam kefir, simbiozu određenih gljivica i bakterija koja fermentira mlijeko u ukusno i zdravo istoimeno piće. Već sam se jednom bavila tim uzgojem, ali budući da sam bila jedina koja je to pila, uskoro je količina kefira koja se proizvodila i količina mlijeka koju sam na to trošila prešla granicu razuma, pa sam ih se na kraju riješila. Ovaj put sam bila potaknuta time da je Bubmarac veliki fan svih jugartastih proizvoda, a ni mom tati nije mrsko. U međuvremenu sam naučila i rješavati se jednog dijela bakteriogljiva, tako da održavam otprilike konstantnu količinu.
Je to jedna svakodnevna mala gnjavažica bez koje bi se moglo živit, ali meni zasad nije mrsko to svakodnevno cijeđenje, pretakanje i ispiranje. Napitak je jako ukusan dok je svjež, ali nakon jednog dana u frižideru, iako je dobar, postane malo prekiseo za naš ukus. Zato, ako ne uspijemo popiti sve dok je friško, jučerašnji kefir „spasim“ tako da od njega napravim smoothie.
Bubamarac je na mamu i OBOŽAVA smoothie-je, pa je ova kombinacija banane, kefira i soka od crnog ribizla nestala za tren, dobila sam samo pogled „a nema još?“.

Smeđi organza cvjetić

Tko je ono rekao da su cvjetići zarazni?
Bome jesu. I zabavni su. Prije nekoliko večeri sam se super zabavila paleći latice ovog organza cvjetića nad svijećom, a jutros sam ga napokon dovršila dok su još svi spavali. Sviđa mi se kako se donje latice praktički spajaju sa plavim šalom.  A znam kome će se svidjeti kombinacija boja :)

Vintage laminat u radnoj sobi

Nisam odavno pisala o radovima na kući. Nije da smo se ulijenili, radimo koliko stignemo, ali nam je raspored malo zgusnut. Moram pohvaliti svog muža da je, između ostalog, napravio drvene unutarnje stepenice, kojima sam prezadovoljna,  a njega muči što malo škripe pa gledamo kako da to riješimo.

Već sam spominjala kako su nam se u procesu uređivanja stana ukusi polako približili jedno drugom. Kad smo tek počeli, činilo se da se nikad ni oko čega nećemo složiti. Prosto mi je neugodno kad se sjetim koliko smo se puta svađali u dućanima s keramičkim pločicama, sanitarijom i namještajem. To je otprilike izgledalo ovako

Ja: evo ovo mi je super.

On: Jesi ti normalna, dobit ćemo shizofreniju od tih boja!

5 minuta kasnije

On: Evo, šta kažeš na ovo?

Ja: nešto kičastije u životu nisam vidila.

Pojma nemam kako se to dogodilo, ali s vremenom smo se počeli okretat za sve sličnijim stvarima. Dok gledate i smišljate sve te stvari, ukus vam se mijenja, i neke stvari vam se svide koje prije niste baš razmatrali, i valjda se to dogodilo i s jedne i s druge strane. Na kraju smo došli do toga da me on odveo u dućan gdje je vidio lijepih laminata, i ja sam zapela za točno iste one koji su se i njemu dan ranije najviše svidjeli.

Ko za vraga, laminati koje smo odabrali zovu se Vintage i Rustic. Iskreno, nisam baš mislila da ćemo urediti kuću u shabby stilu, ali sve se nešto prema tome krećemo. Ako ćemo se razbacivat izrazima, čak su i pločice koje smo uzeli za glavno kupatilo pomalo Coastal Cottage, čime ću vam se pohvaliti kad ih postavimo, pa svratite na blog za kojih milijun godina.

Neću vam pokazivati baš sve što smo radili, ali laminat u radnoj sobi naprosto moram. To je ovaj već spomenuti Vintage, s otisnutim nazivima vina i detaljima sa starih vinskih boca. Mi smo totalno zaljubljeni u njega, sad kad je postavljen još i više. I ne mogu vjerovati da smo kupili šareni laminat, ali zaključili smo da uvijek možemo, ako nam jednom dosadi, staviti tepih preko. Zasad, čini se da zove nekakve shabby police. 

Disclaimer: Boje na slikama ne odgovaraju baš originalu, jer ne uspijevam doći kući za vrijeme danjeg svjetla, pa sam ga slikala navečer i koristila opciju "available light", a onda u programima za obradu slika pokušala dobiti boji sličnu stvarnoj. Ali detalji su bitni.

Proljeće će biti i u decembru, 13. ili bilo kog drugog

Ispada da je super imati punu vreću radova koji su 99% dovršeni, pa se sad sa jako malo truda mogu kititi ipak svojim perjem. Samo perjem iz nekog drugog vremena.
Dakle, evo jedna kapica koju sam isplela prije dvije godine. Bila sam na zimovanju te zime, i u Austriji u nekom yarn shopu kupila dva klupka mekane fine vune koja je koštala ko Sv. Petra kajgana. Iz nje je nastala ova skromna kapica. Kako sam tada imala dugu kosu, još mi je nekako i stajala, ali sad kad sam se ošišala izgledala mi je nekako prazno na glavi, pa sam odlučila osvježiti je malo.
Malo kopanja po ostacima vune, kukica i pola sata vremena, i nastadoše ovi cvjetići u jesenskim tonovima.

Čak sam i prvi put nakon sto godina odradila i turu onog idiotskog samofotografiranja, da vam pokažem kako se lijepo slaže sa maramom koju već imam. Za jesen sam spremna, i to u vedrim tonovima.
Samo jesen nikako da se pojavi. Trenutno ne da mi ne treba ni kapa ni šal, nego mi je i lagana jaknica uglavnom višak.

Krpeni cvjetići

Prije dvije godine isplela sam jedan bolero praktički do kraja, ali ipak ne potpuno. Nekako, kad sam došla do pred sam kraj, kao da ga nisam htjela dovršiti, jer nisam znala točno što s njim. Vuna je neka neobična kombinacija roze i smeđe, meni dosta lijepa, ali ne baš u stilu s odjećom koju inače nosim, pa nisam bila sigurna preko čega bih ga nosila.
Na taj bolero ide jedno ili dva dugmeta, a kako je dosta jednostavan, trpi malo posebnije dugme koje privlači pažnju, i u tu svrhu mi je mama tad kupila dva dugmića na svijetloroze ovce. Dugo su mi se te ovčice muvale pred očima i podsjećale me kako jadni bolero leži u ladici i samo čeka da netko uvuče ostatke končića i zašije dugmad, a to nikako da se dogodi. Naravno, danas, kad sam odlučila da bih to napokon napravila, nisam više imala pojma gdje su te ovčice.
Tražeći njih, sredila sam dijelove svoje sobe koji su u najvećem neredu. Nisam (još) našla ovčice, ali sam zato našla neke stvarčice koje su bile korisne za jednu drugu stvar koju želim napraviti već neko vrijeme: cvjetiće od tkanine. Jako mi se sviđaju ti cvjetasti i blesavi broševi koji se sad nose, i baš sam htjela probat nešto sama spetljat, od stvari koje već imam u kući. Pa evo. Nisu umjetnička djela kao oni na Izzy creations, ali su barem u skladu s mojom robom, pa se nadam da će bit iskorišteni.

Mirisni muffini

Jučer je nekome u mojoj kući zagorio krumpir (I'm not naming names) i nakon nekoliko sati zračenja još se osjetio onaj grozni miris zagorene hrane svugdje po kući. U nekom trenutku je ipak trebalo zatvoriti prozor, jer čak ni u Dalmaciji nije toliko toplo, a ko za inat nisam mogla pronaći nijedan od milijun svjećnjaka za eterična ulja koje posjedujem.
Onda sam se sjetila trika koji me je prošle zime naučila mama, kako prekriti neugodan miris u kući, nakon što nešto zagori ili kad kuhate svinjske nogice, suho meso i slično, a popodne dolaze gosti na kavu. Ispečete aromatične i mirisne kolače! Najbolje, s puno cimeta.
Cimet se voli sa zimom, a i sa jabukom i citrusima, pa sam nabrzinu zamiješala jednostavne muffine, u koje sam ubacila malo zobenih pahuljica, jogurta, ribanu jabuku, malo limoncella kojeg sam donijela nedavno od bake i naravno, nasula poprilično cimeta. Odlična bi bila i korica limuna i naranče, ali oni mi još nisu dozreli. Petnaest minuta kasnije, kuća je mirisala na kolačiće, a imali smo šta i prigristi.
Eto, možda nekome pomogne.

Jedan sasvim običan šal

Evo sam isplela još jedan šal. Seka mi je kupila ovu finu vunu prošle godine, jako je mekana i ko stvorena za nešto poput šala, što ide direktno uz kožu. Koliko je ugodna na opip dovoljno govori što bi Bubamarac nekad uzeo šal sa strane koju sam isplela i prislonio na lice kao što to čini sa plišanim igračkama koje voli.

Što se tiče uzorka, on je totalno jednostavan, malo čak i preobičan za moj gušt. Ovaj šal nosi šarena vuna i nije mu trebao neki uzorak, ali ja bih radije sad neki malo zahtjevniji. To do lista mi je poveća, moram još isplesti za sebe jednu kapicu na sove, a i ponovo napraviti grijače za ruke, tzv. wristwarmers, jer su mi se prošli rastegli. Iako sam vidila još puno prekrasnih mustri, mislim da ću ostati vjerna svojim omiljenim Mermaid grijačima, kojih sam isplela nekoliko pari i svaki put su posebni.

Inače, ovdje je opet jesen, nakon što je u subotu bilo praktički ljeto. Bili smo u šetnji na Bačvicama i ljudi su se kupali (to su oni stariji, fetivi, Splićani koji se kupaju svaki dan ako ne pada kiša), nosili suknjice i kratke rukaviće, a na Bačvicama je bila promocija skijanja. Neke cure su kao „skijale“ na rolama i sa skijaškim štapovima, a na štandu su se dijelili čvarci. Nažalost, nisam slikala bizarnu atmosferu jer sam imala pune ruke posla hvatajući Bubamarca, koji jako voli ići za djevojčicama pa je htio među ove na rolama.

Kapica na sovice - gotova

Evo je, kapica na sovice!

Trebalo mi je tjedan dana da je napravim, što je inače dovoljno za barem tri kape. Naime, upute su napisane za tri veličine: beba, dijete i odrasla, a ja sam nekako uzela za logično da pletem ovu najmanju. Iako Bubamarac ni tehnički nije beba, a uz to ima kosu trogodišnjaka. Ili trogodišnjakinje. Mamica in denial.
Tek pred kraj sam prihvatila da to nikako neće ići, isparala i krenula ispočetka, a to što Bubamarac sve marljivije hoda, trči za golubovima i djevojčicama na trgu i sve češće razumije što mu govorim rezultiralo je time da sam počela prihvaćati da više nije beba, nego dijete.
Mladi gospodin trenutno spava, a ja sam bila nestrpljiva da se pohvalim, tako da će slika na modelu doći kasnije. A ja idem vidit šta ću sljedeće plest.

Happy halloween, ako se to već čestita

Već tjednima su na internetu svi ufurani u Noć vještica, u svom njenom američkom obliku. Meni je ovo posebno doba godine, ali ne vežem ga uz maskiranje, zastrašivanje, pa ni rezbarenje bundeva, jer sam odrasla u Dalmaciji, gdje ih baš i nema puno.
Moje asocijacije vezane za ovo vrijeme uglavnom su krizanteme u svoj njihovoj ljepoti koje se prodaju posvuda, i stalno ih netko nosi, jesenske boje planina u dalmatinskoj zagori, i obiteljske priče o starim vremenima koje se prepričavaju na groblju i po povratku kući. Obično do kasno navečer moji baka i djed pričaju neke stvari koje dosad nisam znala o ljudima kojih više nema, ali su ostali na neki način prisutni zbog utjecaja koji su imali na nas koji smo ovdje.
Ipak, evo jedna slikica pomalo u Halloween štihu, koja je nastala jer sam danas radila svoj prvi crni rižot. Ispao je neloše za prvi put, svakako bolje od mojih prvih njoka, ali ima nešto prostora za napredak.
Najpozitivniji ocjenu dao mu je Bubamarac, a njegovu umazanu facu morali smo uslikati iz svih kuteva.

Ogrlica od pluta i perlica

Dok sam pisala ovaj dio „o meni“ i razmišljala o raznim hobijima koji su mi se zasad ugasili, sjetila sam se faze izrade nakita. U usporedbi s onim što sad vidim da ljudi rade, to je sve skromno, ali tad me zabavljalo. Iskreno, najdraže radove sam sve nekome poklonila, a većina onoga što je ostalo kod mene mi je sad totalno bezveze. Ali malo kopanja po starim mailovima dovelo me do slikica ogrlice od pluta koju sam, prije 5-6 godina, napravila prijateljici za rođendan.
Ustvari nisam baš sigurna je li prijateljica tu ogrlicu uopće nosila, nisam je nikad s njom vidjela, a u njenu obranu, moram reć da sam tad bila pomalo nespretna sa vezivanjem „tunje“ (ne znam kako se to službeno zove, onaj prozirni konac na koji se nižu perlice i s kojim se peca riba), tako da bi se znala odvojiti od kvačice. Možda joj se odmah u početku pokidala, a perlice pobjegle u mrak, ali mi nije imala srca reći. A možda je još drži u nekoj kutijici.
Nije to ni bitno, ja sam uživala dok sam je radila i bila prezadovoljna konačnim rezultatom, a poslije mi je ionako draže riješiti se stvari. Oduševila me kombinacija perlica boje višnje i plutenih krugova, kojima sam dodala sjaj običnim prozirnim lakom za nokte.

Jugoburno.

Vani je nešto što se zove „škura bura“. Nešto kao tmurna bura u prijevodu. Za kontinentalce: tipična bura je hladna i suha, ali rastjera sve oblake i nebo obično bude vedro i plavo, a osjećaj kao da vas je vjetar unutra cijele očistio. Za razliku od juga kad je toplo, nekad čak i vruće, ali, osim što je sivo i pada kiša, obično se osjećate ko zamućena voda, nekako teško i kao da vam je zdrava pamet zamaskirana slojem mulja. Škura bura je neka neobična kombinacija, jer je jako hladno od vjetra, a oblačno i pada kiša. Ali iako se vani čovjek smrzne do kosti, to mi je baš drago vrijeme, jer zadrži onaj neki lijep osjećaj od bure, a dok iz toploga kroz prozor gledaš kako divljaju grane borova sa sivom podlogom, dođe ti samo da skuhaš čaj, ispečeš muffine, i naravno počneš plesti.
Prije dva dana je bilo jugo i ljudi su na cesti bili ludi ko kupus. Kolegica i ja smo se vraćale s posla i vidjele da je jedna cesta u Solinu blokirana policijskim vozilima, pa smo pretpostavile da prolazi netko važan (predsjednik ide u Solin Građu kupiti pločice? Zašto ne?) ili se prevozi neki opasni teret. Ostatak dana provela sam bezbrižno se baveći svakodnevnim kućno-obiteljskim stvarima, a sutradan ujutro putem prema poslu na onoj je cesti još stajala policijska blokada. „Šta je ovo?“ pitala sam nedužno, na što me kolegica informirala da na benzinskoj stanici od jučer popodne stoji čovjek s bombama i prijeti da će ih bacit.
Nije mi namjera ulaziti u slučaj, jer o tome možete iz medija saznati puno više nego vam je potrebno. Htjela sam reći da moj plan ignoriranja medija i stvarnosti očito funkcionira, a stvari koje je baš bitno da saznam, čisto da slučajno ne odem negdje gdje bi me netko mogao raznijeti, ionako saznam u prolazu.
Moj je dojam da svako 20 minuta neki oblik medija objavi vijest kako je netko rekao, ili neka studija pokazala da nam dolazi razdoblje u kojem će svima biti još teže nego dosad. Prava kriza stalno tek počinje. Koji je smisao toga, moj skromni um ne dokučuje, ali stvarno više nemam želuca za takve stvari, kao ni druge kategorije medijskih, političkih, ekonomskih i društvenih bljuvotina.
Stoga, muffine u pećnicu, s djetetom sjesti na pod i slagati kockice, dok se vrijeme ne razbistri. Obući dva džempera po ovoj buri, da se manje troši na grijanje. I, za ime svijeta, keep positive, kako god znate.

Napomena: ovaj je post napisan jučer, ali mi ga nije htjelo objaviti, a žao mi da propadne. Iako su se vremenski uvjeti promijenili u međuvremenu, simbolika škure bure nije, pa sam ostavila sve kako je.

Sezona je napokon počela

Kolegica i ja svaki dan sve kasnije dolazimo na posao. Nju je očito uhvatila jesenska pospanost pa joj se teško ustat ujutro, a ja se od 6 do 7 uhvatim pletiva uz kavicu ko pijan plota. U nekom trenutku pogledam na sat i vidim da bih trebala krenit, ali pomislim „ma još samo jedan red“.
Moja misija skretanja pozornosti sa vijesti na obitelj i hobije je očito uspjela, budući da sam se jutros putem prema poslu čudom čudila zašto je jedna cesta u Solinu još blokirana. Promakla mi je, naime, vijest da neki čovjek od jučer popodne stoji tamo s bombama, a oko njega specijalci. Umjesto time, ja sam se jučer bavila slaganjem kocki po podu, škakljanjem i glupiranjem, a i proglasili smo da je Bubamarac prohodao, pa sada samo hoće vježbati, što radije čini s nečijim prstom u svojoj šaci.
Kad je Bubamarac zaspao, pogledala sam prema mašini iz koje bi bilo korisno izvaditi suđe, prema robi koju bih mogla složiti, i prema klupku vune s iglama, i odlučila se za ovo treće.
Šta pletem? Kapu na sove. Za Bubamarca. Ideja mi je ustvari napraviti iste kape za mene i njega, da se zna da je moj. I ako mi dotad ne dosadi pattern, jednu tamnosivu za njegovog tatu, pa ćemo biti jedna usovljena obitelj.
Nedavno sam se nakon sto godina ulogirala na Ravelry, fantastičan site za sve koji vole pletenje i kukičanje,  i prvo što sam ugledala bila je ta kapa, koja je očito na Ravelryju hit sezone. Što uopće nije čudno, jer je preslatka, a prilično jednostavna za napraviti. Malo igre običnim pletenicama i par dugmića  - eto male slatke sove. Upute za izradu su besplatne ovdje, a evo kako to kod autorice izgleda:

Foto via Penguin Purls

Tko je za pletenje?

Dragi moji, ovaj blog nije jedino što sam zapostavila u zadnje vrijeme. Imali smo doma šušur prve kategorije, i najljepše vrste, jer mi se prošli vikend udala mala sekica. Ja sam još pod dojmom i uzbuđena ko kad sam se ja udavala, što je i red, jer sekica je jedna jedina. I htjela bih s vama podijelit neke detalje s vjenčanja, neke smo stvarčice (konfete, npr) i sami radili, a ispale su neloše, ali u navedenom šušuru nismo ih uspjeli uslikati. Uslikala ih je fotografkinja, pa kad se toga dokopam, podijelit ću neke stvari s javnosti (uz suglasnost glavne zvijezde, naravno).
U međuvremenu, čak je i u Dalmaciji zahladilo. Do prekjučer smo se nekako još izvlačili na ljeto, barem je meni u glavi tako bilo, sjedenje na suncu, lagana robica, ljetne bojice i hrabri piciginaši. E sad je zaburilo i zakišilo i neki led mi se zavukao u kosti, tako da sam napokon prihvatila da je jesen.
A uz hladno vrijeme moja prva asocijacija je pletenje. Prošla je zimska sezona bila prva nakon puno godina u kojoj nisam plela. Bubamarac je tad imao tek par mjeseci i s njim sam imala pune ruke posla 24/7, jedva sam stizala skuhati nekakav ručak i obaviti minimum kućanskih poslova. Sad je nešto veći, i iako je u onoj zahtjevnoj fazi kad želi hodati dok ga netko drži za rukice, uz njega se može puno više toga, pa smo čak muž i ja počeli opet  zajednički gledati serije na laptopu. Stoga se nadam da ću uspjeti uskoro i pronaći neko vrijeme da zavrtim igle pokoji put, i da i sebe i Bubamarca počastim s nekakvom zabavnom kapom i šalom.
Prije nego se uhvatim posla, morat ću ipak dovest kuću u normalno stanje nakon stampeda gostiju od prošlog tjedna (još perem posteljinu i peglam stolnjake), a i izgleda da nas čeka branje maslina ovaj vikend. Taman dovoljno da glavica smisli šta ću uopće radit (već sam pribavila neke lijepe i mekane vunice).
Tako da, u međuvremenu vas ostavljam sa slikicama šala kojeg sam radila prije dvije sezone. Cijeli proces je opisan na mom starom blogu koji nije imao sreće, pa ako netko želi napraviti nešto slično, može saznati kako to napraviti ovdje.
Šal je jako efektan i topal, i izmamio je puno komplimenata, jedina mu je mana što je vuna takva da ostavlja dlačice po odjeći, koje onda kasnije treba skidat.

Eto, sretna jesen! (hahahaha, mogu zamislit kako ovo izgleda onima na kontinentu)

Sastav Jesen u mom vrtu

Jučer sam bila na berbi grožđa kod bake, ili, kako se to tamo zove, trgačini. Dan je bio predivan, ali nisam mogla tratiti vrijeme na fotografiranje, budući da se samo radilo, radilo, radilo.
I crkla sam! Danas me sve boli, a jučer su me leđa razarala. Što je najsramotnije, ja sam bila jedina tamo u svojim dvadesetima, ostali berači su svi bili djedovi, bake, pa i pradjedovi i prabake, a naravno da sam se prva umorila, prvu me je zamantalo sunce, a nekako sumnjam da je ikoga od njih živciralo što im se lijepe prsti od isušenog soka iz grožđa i što im se čičci hvataju za čarape.
U nekom trenutku sam ih besramno ostavila da sami dalje nadniče, a ja sam otišla kući malo pružati svoje intelektualne usluge, tako što sam baki instalirala prijemnik za digitalnu televiziju.
Uglavnom, nas 6 djedova, pradjedova, prabaka i jedna mlada ja ubrali smo, po nekim mojim računicama, oko tone grožđa, za vino koje ja uopće ne volim. Da se bar od grožđa može napravit kakva pina colada, hm.

A ja sam jutros malo slikavala naš splitski vrt u lijepo jesensko jutro, pa evo vam par detalja.

Mlada salata, celer i rotkvica dočekuju prve sunčeve zrake:

Gredica rikole:

Šipak, mislim da je spreman za branje:

I stari sić sa palmicom i mala kamenica:

Eto dašak jedne od najljepših stvari života u Dalmaciji: sunčanih jesenskih dana.

Torta na bubamaru

Jučer smo imali veliku feštu kod nas doma (točnije, sasvim običnu feštu, ali veliku veliku u mom srcu), budući da je mom malom Bubamarcu bio prvi rođendan. 
Kao što to obično s mamama biva, bilo mi je jako važno da dostojno obilježimo taj dan i da proslavimo i to što se rodio, i sve što smo postigli u ovoj godini, za koju bih svakako rekla da je bila najintenzivnija u mom životu. 
Još prije 5 mjeseci, kad sam se tek vratila na posao, razmišljala sam o tome kako će taj rođendan izgledati, i kakvu bih mu tortu napravila. Tad su mi se neki smijali što ih o tome već zapitkujem, ali meni se pokazalo korisno što sam već u svibnju odlučila da nema druge nego da radimo tortu na bubamaru, i izradila neki okvirni plan kako ću je napraviti. Naime, kad se rođendan približio, bila sam već u drugim mislima i poslovima, pa je dobro došlo što sam dio mišljenja i planiranja odradila već ranije. 
Kao što već imate iskustvo, najbolji dio bilo kojeg kreativnog pothvata je taj razvoj procesa stvaranja, kada pustite da vidite kamo će vas ono što radite odvesti i što će vam sve dati. Evo kako je to izgledalo s mojom tortom na bubamaru:
Moja prvotna ideja bila je izraditi tijelo i točkice onim bombončićima koji izgledaju kao kupine i maline, a koje smo jeli kao mali. Iako su me mnogi uvjeravali da to još postoji, ja ih nisam našla ni u jako velikim supermarketima, pa sam se odlučila obojati klasičnu bijelu kremu crvenom jestivom bojom, a za točke sam kupila smrznute kupine, s namjerom da ih skuham u nekakvu gustu kremu. 
Htjela sam da torta ima oblik polulopte, a ne klasični torta-oblik, pa sam je napravila na način koji mi je preporučila kolegica s posla, a koji me je iznenadio kako je jednostavan. Ispekla sam u običnoj četvrtstoj tepsiji obični čokoladni biskvit (potpuno odokativno, ali imao je relativno malo brašna, da ne bude težak), dok sam s druge strane skuhala 3 pudinga u kompotu od višanja (stavila sam i višnje i onaj sok oko njih) sa nešto razrijeđenog sirupa od višnje (otprilike oko 1500ml soka i višanja je bilo). Uzela sam jednu posudu koja mi je odgovarala po obliku (staklenu okruglu zdjelu za salatu), obložila je aluminijskom folijom, i u nju slagala komadiće razlomljenog biskvita i puding, te sve to stavila u hladnjak da se stisne. Do te točke je sve išlo idealno. 
Sutradan ujutro sam skuhala klasičnu bijelu kremu, od mlijeka, brašna i šećera. Tu je krenulo lagano krivo. Em se krema nije dovoljno stisla, em se nije dobro spojila s umućenim margarinom. To je ona točka kad se može zaključiti da ovim putem više neće dobro, ali ja još ustrajem da „nije to ništa“ i nastavljam kako sam ranije zacrtala, ignorirajući očite znakove da trebam promjenu plana. Dodala sam svu crvenu boju u tu rijetku i nikakvu kremu, i dobila neku prljavo rozu smjesu. Ali, ne, to je sasvim okej, ovo će biti bubamara u slobodnoj interpretaciji! Zar nema neki slikar koji slika plavo sunce ili tako nešto? 
„Napravit ćeš sinu rozu tortu?“ pita moj muž.
„Pa šta, ko da je njemu to sad bitno? Kad bude imao 3 godine, dobit će tortu na Ben 10 ili Traktor Tom kako li se već zovu. Uostalom, nismo li rekli da ne želimo podupirati rodne stereotipe?“
„Napravit ćeš sinu rozu tortu?“
Drugo razočaranje je došlo u obliku Ledovih kupina, koje, unatoč slici na vrećici, nisu crne, nego su ih ubrali nezrele, dok su još crvene. U kuhane kupine sam ubacila jako puno čokolade za kuhanje, računajući da će ih ona i stisnuti, i dobila smjesu koja...pa, nije bila baš korisna. U jedan dio te smjese sam umrvila malo bisvkita i oblikovala bubamarinu glavicu, koju sam stavila u zamrzivač da se učvrsti, a s ostatkom sam probala praviti nekakve točke, koje su se razlijevale na sve strane. 
E, tu ružnoću nisam ni ja mogla ignorirati. Kad sam je vidjela sa ove dvije tzv. točke koje izgledaju ko nekakvi tumori, sjela sam na stolicu i prasnula u smijeh. I čisto da se ne zaboravi, uslikala svoje „remek-djelo“. 

Avaj, užasa! Zamolila sam muža da ode do centra torti i uzme neku, bilo koju, koju imaju gotovu, samo da imamo na što staviti svijeću. I tu je on nadmašio sva moja očekivanja, jer je sjeo pred tortu i krenuo sa mnom dumati kako bi se stvar mogla popraviti prije nego odustanemo. Nakon malo vrtenja, zaključili smo da bi on mogao potražiti još jestive boje, pa da probamo obojati obični šlag, a točke napraviti od čokolade. Pola sata kasnije, pojavio se s nekom drugačijom bojom, u prahu, s kojim smo postigli nijansu vrlo blisku onoj koju smo htjeli, a koju je dragi nanio na tortu kirurškom preciznošću. Onda smo u papiru izradili šablonu za točke, koju sam ja nježno držala tik uz kremu, dok je on posipao čokoladne mrvice. I tadaaaaaaaaaaaaaaaa: 

Ostatak dana sam bila pod dojmom toga kako smo zajednički napravili tortu koju smo htjeli, i poslije mi ništa nije bilo teško. Jutros, dok sam prepričavala što se sve zbilo, zaključila sam kako mi je drago da je priča krenula nizbrdo dok sam je sama radila, i time dala priliku i mom dragom da se uključi, jer mi je još ljepše što smo tu tortu našem Bubamarcu zajedno napravili. On, naravno, ne razumije pretjerano što se to sve jučer zbivalo, ali meni će ostati njegov rođendan zapisan kao dan kad smo bili dobar tim, moja mala obitelj.

Ulov ili samo tuđe smeće?

To što ja imam potrebu za recikliranjem starih stvari i stalno smišljam kako neko smeće pretvoriti u nešto lijepo, na to sam se navikla. Ali što sam time zarazila muža, to me još iznenadi.
Nedavno mi se pojavio sa ovom „stolicom“ koju je našao na nečijem krupnom otpadu. Stavljam navodnike jer, primijetit ćete, „stolica“ nema jednu nogu. Ili „nogu“. Sad, ne želim bit nevjerni Toma, ali točno šta se može napraviti sa „stolicom“ bez „noge“? Amo, curice,  amo, dječaci, sigurno će vam nešto pasti na pamet. Sve ideje su dobrodošle, a budući da nemamo ni vremena ni mjesta za dotičnu do proljeća, prijedloge primam do daljnjega.

Usput, apdejt o razvoju građevinskih radova: stavili smo zidne pločice u kuhinji do kraja već prije nekoliko dana. Yey for us! Ako malo bolje gledam, vidim milijun grešaka, tako da nastojim da ne gledam kritičkim okom. Nažalost, stvar nije u potpunosti gotova, jer je moj dragi odlučio da će to fugirati kada stavi i podne, pa da ih fugira zajedno. Neko smo vrijeme raspravljali o tome koliko to ima smisla, ali kako ima sasvim dovoljno drugih poslova na kojima treba raditi, pustila sam ga da stavlja hidroizolaciju, postavlja stepenice i tako dalje. Dosadno nam nije.

Zaigrala i ja

Bjonda me pozvala u igru u kojoj bih trebala napisati 10 stvari koje volim. Ja sam je malo izmijenila, i umjesto toga napisala deset stvari u koje vjerujem. Budući da vidim da se dosta blogerica već uključilo u igru, pozivam sve one koje ovo povuče da „nastave niz“ i obavezno mi u komentarima jave da su to učinile, da vidim što će se iz toga dalje roditi.

U prilog ide jedna razlednica koju je prije par godina izdao Volonterski centar Split, a ispod nje je moja lista.

Vjerujem:

... da brinuti o sebi ne znači biti sebičan, već je svatko odgovoran za svoje životno zadovoljstvo, te da brigom o sebi učimo i svoju djecu kako biti sretna.
... da je ljubav važna i da se treba njome okružiti, kako onom koju primamo tako i onom koju dajemo.
... u poštenje, i nikad ne dopustim da me uvjere da „su takva vremena da se ne isplati biti pošten“. Svatko za sebe odlučuje da će nešto postići isključivo svojim radom i znanjem, i ako ne uspije jednom, uspjet će negdje drugo.
... da su mala djela važna i da uvijek možemo učiniti nešto
... da moramo preuzeti odgovornost za to što se događa s našim planetom, i da je ono kako možemo sudjelovati vrijedno truda, iako se čini kao kap u moru.
... u ravnopravnost i toleranciju i nastojim se boriti za njih.
... da je korisno osvijestiti koliko smo robovi onoga što „se pristoji“ i što drugi očekuju od nas, te ponekad „poviriti“ u sebe i slijediti ono što mi vjerujemo, sanjamo ili osjećamo i ono što nama treba
... da je ljepota u malim i velikim stvarima, i da je prekrasno gledati svijet očima djeteta koje ga prvi put vidi i malo toga podrazumijeva
... da nikad nismo prestari za malo čarolije, igre i mašte
... da nas svatko na svijetu može nečemu poučiti

Postavljanje pločica

Stan koji pokušavamo nekako dovršiti počeli smo raditi prije dvije
godine (radi se o klasičnoj dalmatinskoj varijanti od koje sam uvijek
zazirala; kad roditelji dignu pokoji kat na obiteljskoj kući da skuće
djecu. Ukusi, principi i filozofija su jedno, a realna životna i
financijska situacija drugo, i mišljenja se promijene kad se čovjek
suoči s brojkama). U to vrijeme ja sam imala više mišljenja o bojama
zidova i vrstama pločica nego što sam imala kila. U međuvremenu sam se
malo zasitila gledajući apartmenttherapy i druge siteove i časopise, i
dok sam došla do biranja pločica za svoj stan već su mi izlazile kroz
uši, a od silnih ideja da će ova soba biti ove, a ona one boje, ostalo
je proglašenje: ma idemo sve u bijelo, ionako ćemo sve pretrpati
šarenim detaljima.
Zidne pločice u kuhinji su prve koje smo kupili, ja sam se zakačila za
njih da sam ih skoro počela grliti u dućanu, jer su bile žute, slatke
i na akciji. Nisam razmišljala o tome da ćemo ih sami postavljati, i
da ćemo, ovako spori i nestručni kakvi jesmo, osijediti dok ih sve
stavimo,budući da su im dimenzije 10x10cm.  Kad su takve najslađe, šta
da im radim.
Uglavnom, slažemo ih već tri tjedna, na njima su se izmijenila već 4
majstora, od kojih sam jedan i ja (prvo sam strahovala da će neke
otpasti, a sad strahujem da će otpasti baš ove koje sam ja stavila,
naravno da i ja i muž znamo točno koje su to). Jedan je problem u tome
što se nikako ne možemo uhvatiti ozbiljno posla i oboje ih stavljati
cijeli dan, jer uvijek netko mora čuvati dijete; a drugi taj što smo
prije početka ušli u duboke teorije o keramici i počeli ih postavljati
na, prema mnogima, bespotrebno kompliciran način, a ne možemo
mijenjati način na pola zida. Tako da ove idu do kraja The hard way. A
kad smo već uzeli ove male, a ne one velike koje izgledaju kao devet
malih, pomiješala sam sive i žute u nekom random uzorku, koji se
naravno još pobrkao tokom slaganja.

Inače, nitko od nas nema nekog iskustva s tim poslom. Ispada da se
postavljanje pločica može naučiti na youtubeu, gdje možete pronaći
milijun korisnih uputa, poput ove

Imala sam ideju da napravim i vlastiti tutorial, ali mislim da nismo
dovoljno stručni da bismo nekoga učili. Ipak, želim prenijeti ovu
poruku: to se može. I ako ste geekovi s djetetom od 11 mjeseci. Ljudi
oko mene se stalno čudom čude što smo se usudili pokušati to sami, ali
ja zasad ne mislim da smo uzeli više nego što možemo podnijet. Jedina
je razlika da smo mi nešto sporiji od stručnjaka, koji su već uhvatili
ruku, i, ako ćemo iskreno, često i ne paze toliko kao netko tko radi
za sebe.