Na pola puta između Božića i Nove

Drage blogerice i ostale čitateljice, a bit ću tako stereotipna da pretpostavim da ovaj blog čitaju uglavnom žene, prije svega da poželim Sretan Božić svima koji ga slave. Kod mene je bila ludnica zadnjih dana dovoljna da nisam stigla postaviti niti neki post-čestitku, ali nadam se da su vam na taj dan čestitali mnogi puno važniji ljudi od mene. Uživo i stvarnim stiskom ruke i poljupcem, po mogućnosti.
Ja ću ovaj Božić pamtiti po tome što smo količinu poslova sveli na taman onu razinu koja nije preumarajuća, jer nema mi ništa gore nego kad si za važne prilike zamislimo da želimo napraviti previše toga, i na kraju smo umorni, živčani i iscrpljeni kad bi trebali uživati. Dovoljno je doživjeti jedan Badnjak na koji se svi međusobno svađaju oko kolača, pospremanja i sličnih besmislica da zaključiš „OK, ovo je krivo, nećemo to više nikad raditi“.
Ipak, nije da nije bilo. Mama je napravila nekoliko vrsta kolača, ja sam na Badnjak ispekla Gastodivine fritule (inače moj apsolutni favorit po pitanju kulinarskih blogova, ako je netko još nije otkrio neka to učini odmah. Recepti su joj taman pravi omjer jednostavnog i kompliciranog, običnog i neobičnog, da je u mom uredu bookmarkana na svakom kompjuteru), a za Božić smo punili jednu malu tuku nekim od klasičnih američkih punjenja i to je bilo fantastično. Dan poslije smo otišli kod mojih bake i djeda na jedno malo selo u Dalmatinskoj zagori, i možete samo zamisliti koliko je netko od nas tamo uživao. Što od trčanja po dvorištu, igranja po kući, hranjenja koka, maženja kozlića, gledanja mačića, bio je toliko uzbuđen da je jedva malo odspavao poslijepodne, a kad smo sjeli u auto putem kući, održao nam je desetominutni uzbuđeni govor, kao da prepričava što je sve doživio.

I još bih se htjela zahvaliti svima koji su svraćali ovdje, ostavljali svoje komentare i puno puta me razveselili ohrabrujućim riječima. Drage cure, vjerujem da i same znate koliko to puno znači. Također, zahvalna sam i na svim blogericama koje ja pratim, a koje negdje već, u ovoj ili nekoj dalekoj zemlji, žive svoje živote i inspiriraju me svojim radovima. Upravo je nevjerojatno koliko toga sam naučila otkad sam otvorila ovaj blog i počela pratiti druge. I jedna od najdragocjenijih stvari ove godine bili su mi trenuci kad sam vidjela neki tutorial, pomislila „MORAM to napraviti!“ i nisam imala mira dok nisam sašila cvjetić, spalila latice, zalijepila salvetu. Iskreno, nadam se da sljedeća godina donosi više ostvarenih maštanja, počev od mog dvotjednog godišnjeg odmora nešto nakon Nove Godine.
Sad me čeka malo gužve, ako uspijem možda se javim kojom riječju sa zimovanja u Sloveniji, a ako ne, pišem vam s godišnjeg. O hobijima i šetnjama s Bubamarcem.