Stan koji pokušavamo nekako dovršiti počeli smo raditi prije dvije
godine (radi se o klasičnoj dalmatinskoj varijanti od koje sam uvijek
zazirala; kad roditelji dignu pokoji kat na obiteljskoj kući da skuće
djecu. Ukusi, principi i filozofija su jedno, a realna životna i
financijska situacija drugo, i mišljenja se promijene kad se čovjek
suoči s brojkama). U to vrijeme ja sam imala više mišljenja o bojama
zidova i vrstama pločica nego što sam imala kila. U međuvremenu sam se
malo zasitila gledajući apartmenttherapy i druge siteove i časopise, i
dok sam došla do biranja pločica za svoj stan već su mi izlazile kroz
uši, a od silnih ideja da će ova soba biti ove, a ona one boje, ostalo
je proglašenje: ma idemo sve u bijelo, ionako ćemo sve pretrpati
šarenim detaljima.
Zidne pločice u kuhinji su prve koje smo kupili, ja sam se zakačila za
njih da sam ih skoro počela grliti u dućanu, jer su bile žute, slatke
i na akciji. Nisam razmišljala o tome da ćemo ih sami postavljati, i
da ćemo, ovako spori i nestručni kakvi jesmo, osijediti dok ih sve
stavimo,budući da su im dimenzije 10x10cm. Kad su takve najslađe, šta
da im radim.
Uglavnom, slažemo ih već tri tjedna, na njima su se izmijenila već 4
majstora, od kojih sam jedan i ja (prvo sam strahovala da će neke
otpasti, a sad strahujem da će otpasti baš ove koje sam ja stavila,
naravno da i ja i muž znamo točno koje su to). Jedan je problem u tome
što se nikako ne možemo uhvatiti ozbiljno posla i oboje ih stavljati
cijeli dan, jer uvijek netko mora čuvati dijete; a drugi taj što smo
prije početka ušli u duboke teorije o keramici i počeli ih postavljati
na, prema mnogima, bespotrebno kompliciran način, a ne možemo
mijenjati način na pola zida. Tako da ove idu do kraja The hard way. A
kad smo već uzeli ove male, a ne one velike koje izgledaju kao devet
malih, pomiješala sam sive i žute u nekom random uzorku, koji se
naravno još pobrkao tokom slaganja.
godine (radi se o klasičnoj dalmatinskoj varijanti od koje sam uvijek
zazirala; kad roditelji dignu pokoji kat na obiteljskoj kući da skuće
djecu. Ukusi, principi i filozofija su jedno, a realna životna i
financijska situacija drugo, i mišljenja se promijene kad se čovjek
suoči s brojkama). U to vrijeme ja sam imala više mišljenja o bojama
zidova i vrstama pločica nego što sam imala kila. U međuvremenu sam se
malo zasitila gledajući apartmenttherapy i druge siteove i časopise, i
dok sam došla do biranja pločica za svoj stan već su mi izlazile kroz
uši, a od silnih ideja da će ova soba biti ove, a ona one boje, ostalo
je proglašenje: ma idemo sve u bijelo, ionako ćemo sve pretrpati
šarenim detaljima.
Zidne pločice u kuhinji su prve koje smo kupili, ja sam se zakačila za
njih da sam ih skoro počela grliti u dućanu, jer su bile žute, slatke
i na akciji. Nisam razmišljala o tome da ćemo ih sami postavljati, i
da ćemo, ovako spori i nestručni kakvi jesmo, osijediti dok ih sve
stavimo,budući da su im dimenzije 10x10cm. Kad su takve najslađe, šta
da im radim.
Uglavnom, slažemo ih već tri tjedna, na njima su se izmijenila već 4
majstora, od kojih sam jedan i ja (prvo sam strahovala da će neke
otpasti, a sad strahujem da će otpasti baš ove koje sam ja stavila,
naravno da i ja i muž znamo točno koje su to). Jedan je problem u tome
što se nikako ne možemo uhvatiti ozbiljno posla i oboje ih stavljati
cijeli dan, jer uvijek netko mora čuvati dijete; a drugi taj što smo
prije početka ušli u duboke teorije o keramici i počeli ih postavljati
na, prema mnogima, bespotrebno kompliciran način, a ne možemo
mijenjati način na pola zida. Tako da ove idu do kraja The hard way. A
kad smo već uzeli ove male, a ne one velike koje izgledaju kao devet
malih, pomiješala sam sive i žute u nekom random uzorku, koji se
naravno još pobrkao tokom slaganja.
Inače, nitko od nas nema nekog iskustva s tim poslom. Ispada da se
postavljanje pločica može naučiti na youtubeu, gdje možete pronaći
milijun korisnih uputa, poput ove
Imala sam ideju da napravim i vlastiti tutorial, ali mislim da nismo
dovoljno stručni da bismo nekoga učili. Ipak, želim prenijeti ovu
poruku: to se može. I ako ste geekovi s djetetom od 11 mjeseci. Ljudi
oko mene se stalno čudom čude što smo se usudili pokušati to sami, ali
ja zasad ne mislim da smo uzeli više nego što možemo podnijet. Jedina
je razlika da smo mi nešto sporiji od stručnjaka, koji su već uhvatili
ruku, i, ako ćemo iskreno, često i ne paze toliko kao netko tko radi
za sebe.
4 komentara:
Sigurna sam da će sve na kraju biti upravo onako kako ste zamislili ti i tvoj suprug, pa makar i na teži način, ali nema veze, pozitivno je to da zajedno nešto radite za sebe i pri tom nešto novo naučite...samo hrabro naprijed pa makar i puževim korakom :)))
Odlično vam ide. I mi smo uzeli pločice dimenzija 10x10 cm. Koliko se sjećam, te pločice dolaze na nekakvoj mrežici. Međutim, majstor je sve pločice skinuo i išao lijepiti jednu po jednu. Znam da je kukao zašto su tako male.
Istina je da kad radiš sam više paziš kako će ispasti.
Nisi mi odgovorila što ti je predavala ljubičasto-zelena profesorica? Htjedoh ti poslati e-mail, ali ne mogu ti pronaći adresu :(
Sretno s ostalim radovima!!!
Sasvim slučajno sam naišla na tvoj jako zanimljiv blog.
Sa velikim zadovoljstvom ću te i dalje pratiti:)
Topli pozdrav i pusa iz Rijeke.
Zondra Art
Mislim da je potrebno vise ovakvih blogova jer ima puno nas koji žele da budu sami svoji majstori. Hvala
Objavi komentar