Happy halloween, ako se to već čestita

Već tjednima su na internetu svi ufurani u Noć vještica, u svom njenom američkom obliku. Meni je ovo posebno doba godine, ali ne vežem ga uz maskiranje, zastrašivanje, pa ni rezbarenje bundeva, jer sam odrasla u Dalmaciji, gdje ih baš i nema puno.
Moje asocijacije vezane za ovo vrijeme uglavnom su krizanteme u svoj njihovoj ljepoti koje se prodaju posvuda, i stalno ih netko nosi, jesenske boje planina u dalmatinskoj zagori, i obiteljske priče o starim vremenima koje se prepričavaju na groblju i po povratku kući. Obično do kasno navečer moji baka i djed pričaju neke stvari koje dosad nisam znala o ljudima kojih više nema, ali su ostali na neki način prisutni zbog utjecaja koji su imali na nas koji smo ovdje.
Ipak, evo jedna slikica pomalo u Halloween štihu, koja je nastala jer sam danas radila svoj prvi crni rižot. Ispao je neloše za prvi put, svakako bolje od mojih prvih njoka, ali ima nešto prostora za napredak.
Najpozitivniji ocjenu dao mu je Bubamarac, a njegovu umazanu facu morali smo uslikati iz svih kuteva.

Ogrlica od pluta i perlica

Dok sam pisala ovaj dio „o meni“ i razmišljala o raznim hobijima koji su mi se zasad ugasili, sjetila sam se faze izrade nakita. U usporedbi s onim što sad vidim da ljudi rade, to je sve skromno, ali tad me zabavljalo. Iskreno, najdraže radove sam sve nekome poklonila, a većina onoga što je ostalo kod mene mi je sad totalno bezveze. Ali malo kopanja po starim mailovima dovelo me do slikica ogrlice od pluta koju sam, prije 5-6 godina, napravila prijateljici za rođendan.
Ustvari nisam baš sigurna je li prijateljica tu ogrlicu uopće nosila, nisam je nikad s njom vidjela, a u njenu obranu, moram reć da sam tad bila pomalo nespretna sa vezivanjem „tunje“ (ne znam kako se to službeno zove, onaj prozirni konac na koji se nižu perlice i s kojim se peca riba), tako da bi se znala odvojiti od kvačice. Možda joj se odmah u početku pokidala, a perlice pobjegle u mrak, ali mi nije imala srca reći. A možda je još drži u nekoj kutijici.
Nije to ni bitno, ja sam uživala dok sam je radila i bila prezadovoljna konačnim rezultatom, a poslije mi je ionako draže riješiti se stvari. Oduševila me kombinacija perlica boje višnje i plutenih krugova, kojima sam dodala sjaj običnim prozirnim lakom za nokte.

Jugoburno.

Vani je nešto što se zove „škura bura“. Nešto kao tmurna bura u prijevodu. Za kontinentalce: tipična bura je hladna i suha, ali rastjera sve oblake i nebo obično bude vedro i plavo, a osjećaj kao da vas je vjetar unutra cijele očistio. Za razliku od juga kad je toplo, nekad čak i vruće, ali, osim što je sivo i pada kiša, obično se osjećate ko zamućena voda, nekako teško i kao da vam je zdrava pamet zamaskirana slojem mulja. Škura bura je neka neobična kombinacija, jer je jako hladno od vjetra, a oblačno i pada kiša. Ali iako se vani čovjek smrzne do kosti, to mi je baš drago vrijeme, jer zadrži onaj neki lijep osjećaj od bure, a dok iz toploga kroz prozor gledaš kako divljaju grane borova sa sivom podlogom, dođe ti samo da skuhaš čaj, ispečeš muffine, i naravno počneš plesti.
Prije dva dana je bilo jugo i ljudi su na cesti bili ludi ko kupus. Kolegica i ja smo se vraćale s posla i vidjele da je jedna cesta u Solinu blokirana policijskim vozilima, pa smo pretpostavile da prolazi netko važan (predsjednik ide u Solin Građu kupiti pločice? Zašto ne?) ili se prevozi neki opasni teret. Ostatak dana provela sam bezbrižno se baveći svakodnevnim kućno-obiteljskim stvarima, a sutradan ujutro putem prema poslu na onoj je cesti još stajala policijska blokada. „Šta je ovo?“ pitala sam nedužno, na što me kolegica informirala da na benzinskoj stanici od jučer popodne stoji čovjek s bombama i prijeti da će ih bacit.
Nije mi namjera ulaziti u slučaj, jer o tome možete iz medija saznati puno više nego vam je potrebno. Htjela sam reći da moj plan ignoriranja medija i stvarnosti očito funkcionira, a stvari koje je baš bitno da saznam, čisto da slučajno ne odem negdje gdje bi me netko mogao raznijeti, ionako saznam u prolazu.
Moj je dojam da svako 20 minuta neki oblik medija objavi vijest kako je netko rekao, ili neka studija pokazala da nam dolazi razdoblje u kojem će svima biti još teže nego dosad. Prava kriza stalno tek počinje. Koji je smisao toga, moj skromni um ne dokučuje, ali stvarno više nemam želuca za takve stvari, kao ni druge kategorije medijskih, političkih, ekonomskih i društvenih bljuvotina.
Stoga, muffine u pećnicu, s djetetom sjesti na pod i slagati kockice, dok se vrijeme ne razbistri. Obući dva džempera po ovoj buri, da se manje troši na grijanje. I, za ime svijeta, keep positive, kako god znate.

Napomena: ovaj je post napisan jučer, ali mi ga nije htjelo objaviti, a žao mi da propadne. Iako su se vremenski uvjeti promijenili u međuvremenu, simbolika škure bure nije, pa sam ostavila sve kako je.

Sezona je napokon počela

Kolegica i ja svaki dan sve kasnije dolazimo na posao. Nju je očito uhvatila jesenska pospanost pa joj se teško ustat ujutro, a ja se od 6 do 7 uhvatim pletiva uz kavicu ko pijan plota. U nekom trenutku pogledam na sat i vidim da bih trebala krenit, ali pomislim „ma još samo jedan red“.
Moja misija skretanja pozornosti sa vijesti na obitelj i hobije je očito uspjela, budući da sam se jutros putem prema poslu čudom čudila zašto je jedna cesta u Solinu još blokirana. Promakla mi je, naime, vijest da neki čovjek od jučer popodne stoji tamo s bombama, a oko njega specijalci. Umjesto time, ja sam se jučer bavila slaganjem kocki po podu, škakljanjem i glupiranjem, a i proglasili smo da je Bubamarac prohodao, pa sada samo hoće vježbati, što radije čini s nečijim prstom u svojoj šaci.
Kad je Bubamarac zaspao, pogledala sam prema mašini iz koje bi bilo korisno izvaditi suđe, prema robi koju bih mogla složiti, i prema klupku vune s iglama, i odlučila se za ovo treće.
Šta pletem? Kapu na sove. Za Bubamarca. Ideja mi je ustvari napraviti iste kape za mene i njega, da se zna da je moj. I ako mi dotad ne dosadi pattern, jednu tamnosivu za njegovog tatu, pa ćemo biti jedna usovljena obitelj.
Nedavno sam se nakon sto godina ulogirala na Ravelry, fantastičan site za sve koji vole pletenje i kukičanje,  i prvo što sam ugledala bila je ta kapa, koja je očito na Ravelryju hit sezone. Što uopće nije čudno, jer je preslatka, a prilično jednostavna za napraviti. Malo igre običnim pletenicama i par dugmića  - eto male slatke sove. Upute za izradu su besplatne ovdje, a evo kako to kod autorice izgleda:

Foto via Penguin Purls

Tko je za pletenje?

Dragi moji, ovaj blog nije jedino što sam zapostavila u zadnje vrijeme. Imali smo doma šušur prve kategorije, i najljepše vrste, jer mi se prošli vikend udala mala sekica. Ja sam još pod dojmom i uzbuđena ko kad sam se ja udavala, što je i red, jer sekica je jedna jedina. I htjela bih s vama podijelit neke detalje s vjenčanja, neke smo stvarčice (konfete, npr) i sami radili, a ispale su neloše, ali u navedenom šušuru nismo ih uspjeli uslikati. Uslikala ih je fotografkinja, pa kad se toga dokopam, podijelit ću neke stvari s javnosti (uz suglasnost glavne zvijezde, naravno).
U međuvremenu, čak je i u Dalmaciji zahladilo. Do prekjučer smo se nekako još izvlačili na ljeto, barem je meni u glavi tako bilo, sjedenje na suncu, lagana robica, ljetne bojice i hrabri piciginaši. E sad je zaburilo i zakišilo i neki led mi se zavukao u kosti, tako da sam napokon prihvatila da je jesen.
A uz hladno vrijeme moja prva asocijacija je pletenje. Prošla je zimska sezona bila prva nakon puno godina u kojoj nisam plela. Bubamarac je tad imao tek par mjeseci i s njim sam imala pune ruke posla 24/7, jedva sam stizala skuhati nekakav ručak i obaviti minimum kućanskih poslova. Sad je nešto veći, i iako je u onoj zahtjevnoj fazi kad želi hodati dok ga netko drži za rukice, uz njega se može puno više toga, pa smo čak muž i ja počeli opet  zajednički gledati serije na laptopu. Stoga se nadam da ću uspjeti uskoro i pronaći neko vrijeme da zavrtim igle pokoji put, i da i sebe i Bubamarca počastim s nekakvom zabavnom kapom i šalom.
Prije nego se uhvatim posla, morat ću ipak dovest kuću u normalno stanje nakon stampeda gostiju od prošlog tjedna (još perem posteljinu i peglam stolnjake), a i izgleda da nas čeka branje maslina ovaj vikend. Taman dovoljno da glavica smisli šta ću uopće radit (već sam pribavila neke lijepe i mekane vunice).
Tako da, u međuvremenu vas ostavljam sa slikicama šala kojeg sam radila prije dvije sezone. Cijeli proces je opisan na mom starom blogu koji nije imao sreće, pa ako netko želi napraviti nešto slično, može saznati kako to napraviti ovdje.
Šal je jako efektan i topal, i izmamio je puno komplimenata, jedina mu je mana što je vuna takva da ostavlja dlačice po odjeći, koje onda kasnije treba skidat.

Eto, sretna jesen! (hahahaha, mogu zamislit kako ovo izgleda onima na kontinentu)

Sastav Jesen u mom vrtu

Jučer sam bila na berbi grožđa kod bake, ili, kako se to tamo zove, trgačini. Dan je bio predivan, ali nisam mogla tratiti vrijeme na fotografiranje, budući da se samo radilo, radilo, radilo.
I crkla sam! Danas me sve boli, a jučer su me leđa razarala. Što je najsramotnije, ja sam bila jedina tamo u svojim dvadesetima, ostali berači su svi bili djedovi, bake, pa i pradjedovi i prabake, a naravno da sam se prva umorila, prvu me je zamantalo sunce, a nekako sumnjam da je ikoga od njih živciralo što im se lijepe prsti od isušenog soka iz grožđa i što im se čičci hvataju za čarape.
U nekom trenutku sam ih besramno ostavila da sami dalje nadniče, a ja sam otišla kući malo pružati svoje intelektualne usluge, tako što sam baki instalirala prijemnik za digitalnu televiziju.
Uglavnom, nas 6 djedova, pradjedova, prabaka i jedna mlada ja ubrali smo, po nekim mojim računicama, oko tone grožđa, za vino koje ja uopće ne volim. Da se bar od grožđa može napravit kakva pina colada, hm.

A ja sam jutros malo slikavala naš splitski vrt u lijepo jesensko jutro, pa evo vam par detalja.

Mlada salata, celer i rotkvica dočekuju prve sunčeve zrake:

Gredica rikole:

Šipak, mislim da je spreman za branje:

I stari sić sa palmicom i mala kamenica:

Eto dašak jedne od najljepših stvari života u Dalmaciji: sunčanih jesenskih dana.

Torta na bubamaru

Jučer smo imali veliku feštu kod nas doma (točnije, sasvim običnu feštu, ali veliku veliku u mom srcu), budući da je mom malom Bubamarcu bio prvi rođendan. 
Kao što to obično s mamama biva, bilo mi je jako važno da dostojno obilježimo taj dan i da proslavimo i to što se rodio, i sve što smo postigli u ovoj godini, za koju bih svakako rekla da je bila najintenzivnija u mom životu. 
Još prije 5 mjeseci, kad sam se tek vratila na posao, razmišljala sam o tome kako će taj rođendan izgledati, i kakvu bih mu tortu napravila. Tad su mi se neki smijali što ih o tome već zapitkujem, ali meni se pokazalo korisno što sam već u svibnju odlučila da nema druge nego da radimo tortu na bubamaru, i izradila neki okvirni plan kako ću je napraviti. Naime, kad se rođendan približio, bila sam već u drugim mislima i poslovima, pa je dobro došlo što sam dio mišljenja i planiranja odradila već ranije. 
Kao što već imate iskustvo, najbolji dio bilo kojeg kreativnog pothvata je taj razvoj procesa stvaranja, kada pustite da vidite kamo će vas ono što radite odvesti i što će vam sve dati. Evo kako je to izgledalo s mojom tortom na bubamaru:
Moja prvotna ideja bila je izraditi tijelo i točkice onim bombončićima koji izgledaju kao kupine i maline, a koje smo jeli kao mali. Iako su me mnogi uvjeravali da to još postoji, ja ih nisam našla ni u jako velikim supermarketima, pa sam se odlučila obojati klasičnu bijelu kremu crvenom jestivom bojom, a za točke sam kupila smrznute kupine, s namjerom da ih skuham u nekakvu gustu kremu. 
Htjela sam da torta ima oblik polulopte, a ne klasični torta-oblik, pa sam je napravila na način koji mi je preporučila kolegica s posla, a koji me je iznenadio kako je jednostavan. Ispekla sam u običnoj četvrtstoj tepsiji obični čokoladni biskvit (potpuno odokativno, ali imao je relativno malo brašna, da ne bude težak), dok sam s druge strane skuhala 3 pudinga u kompotu od višanja (stavila sam i višnje i onaj sok oko njih) sa nešto razrijeđenog sirupa od višnje (otprilike oko 1500ml soka i višanja je bilo). Uzela sam jednu posudu koja mi je odgovarala po obliku (staklenu okruglu zdjelu za salatu), obložila je aluminijskom folijom, i u nju slagala komadiće razlomljenog biskvita i puding, te sve to stavila u hladnjak da se stisne. Do te točke je sve išlo idealno. 
Sutradan ujutro sam skuhala klasičnu bijelu kremu, od mlijeka, brašna i šećera. Tu je krenulo lagano krivo. Em se krema nije dovoljno stisla, em se nije dobro spojila s umućenim margarinom. To je ona točka kad se može zaključiti da ovim putem više neće dobro, ali ja još ustrajem da „nije to ništa“ i nastavljam kako sam ranije zacrtala, ignorirajući očite znakove da trebam promjenu plana. Dodala sam svu crvenu boju u tu rijetku i nikakvu kremu, i dobila neku prljavo rozu smjesu. Ali, ne, to je sasvim okej, ovo će biti bubamara u slobodnoj interpretaciji! Zar nema neki slikar koji slika plavo sunce ili tako nešto? 
„Napravit ćeš sinu rozu tortu?“ pita moj muž.
„Pa šta, ko da je njemu to sad bitno? Kad bude imao 3 godine, dobit će tortu na Ben 10 ili Traktor Tom kako li se već zovu. Uostalom, nismo li rekli da ne želimo podupirati rodne stereotipe?“
„Napravit ćeš sinu rozu tortu?“
Drugo razočaranje je došlo u obliku Ledovih kupina, koje, unatoč slici na vrećici, nisu crne, nego su ih ubrali nezrele, dok su još crvene. U kuhane kupine sam ubacila jako puno čokolade za kuhanje, računajući da će ih ona i stisnuti, i dobila smjesu koja...pa, nije bila baš korisna. U jedan dio te smjese sam umrvila malo bisvkita i oblikovala bubamarinu glavicu, koju sam stavila u zamrzivač da se učvrsti, a s ostatkom sam probala praviti nekakve točke, koje su se razlijevale na sve strane. 
E, tu ružnoću nisam ni ja mogla ignorirati. Kad sam je vidjela sa ove dvije tzv. točke koje izgledaju ko nekakvi tumori, sjela sam na stolicu i prasnula u smijeh. I čisto da se ne zaboravi, uslikala svoje „remek-djelo“. 

Avaj, užasa! Zamolila sam muža da ode do centra torti i uzme neku, bilo koju, koju imaju gotovu, samo da imamo na što staviti svijeću. I tu je on nadmašio sva moja očekivanja, jer je sjeo pred tortu i krenuo sa mnom dumati kako bi se stvar mogla popraviti prije nego odustanemo. Nakon malo vrtenja, zaključili smo da bi on mogao potražiti još jestive boje, pa da probamo obojati obični šlag, a točke napraviti od čokolade. Pola sata kasnije, pojavio se s nekom drugačijom bojom, u prahu, s kojim smo postigli nijansu vrlo blisku onoj koju smo htjeli, a koju je dragi nanio na tortu kirurškom preciznošću. Onda smo u papiru izradili šablonu za točke, koju sam ja nježno držala tik uz kremu, dok je on posipao čokoladne mrvice. I tadaaaaaaaaaaaaaaaa: 

Ostatak dana sam bila pod dojmom toga kako smo zajednički napravili tortu koju smo htjeli, i poslije mi ništa nije bilo teško. Jutros, dok sam prepričavala što se sve zbilo, zaključila sam kako mi je drago da je priča krenula nizbrdo dok sam je sama radila, i time dala priliku i mom dragom da se uključi, jer mi je još ljepše što smo tu tortu našem Bubamarcu zajedno napravili. On, naravno, ne razumije pretjerano što se to sve jučer zbivalo, ali meni će ostati njegov rođendan zapisan kao dan kad smo bili dobar tim, moja mala obitelj.

Ulov ili samo tuđe smeće?

To što ja imam potrebu za recikliranjem starih stvari i stalno smišljam kako neko smeće pretvoriti u nešto lijepo, na to sam se navikla. Ali što sam time zarazila muža, to me još iznenadi.
Nedavno mi se pojavio sa ovom „stolicom“ koju je našao na nečijem krupnom otpadu. Stavljam navodnike jer, primijetit ćete, „stolica“ nema jednu nogu. Ili „nogu“. Sad, ne želim bit nevjerni Toma, ali točno šta se može napraviti sa „stolicom“ bez „noge“? Amo, curice,  amo, dječaci, sigurno će vam nešto pasti na pamet. Sve ideje su dobrodošle, a budući da nemamo ni vremena ni mjesta za dotičnu do proljeća, prijedloge primam do daljnjega.

Usput, apdejt o razvoju građevinskih radova: stavili smo zidne pločice u kuhinji do kraja već prije nekoliko dana. Yey for us! Ako malo bolje gledam, vidim milijun grešaka, tako da nastojim da ne gledam kritičkim okom. Nažalost, stvar nije u potpunosti gotova, jer je moj dragi odlučio da će to fugirati kada stavi i podne, pa da ih fugira zajedno. Neko smo vrijeme raspravljali o tome koliko to ima smisla, ali kako ima sasvim dovoljno drugih poslova na kojima treba raditi, pustila sam ga da stavlja hidroizolaciju, postavlja stepenice i tako dalje. Dosadno nam nije.

Zaigrala i ja

Bjonda me pozvala u igru u kojoj bih trebala napisati 10 stvari koje volim. Ja sam je malo izmijenila, i umjesto toga napisala deset stvari u koje vjerujem. Budući da vidim da se dosta blogerica već uključilo u igru, pozivam sve one koje ovo povuče da „nastave niz“ i obavezno mi u komentarima jave da su to učinile, da vidim što će se iz toga dalje roditi.

U prilog ide jedna razlednica koju je prije par godina izdao Volonterski centar Split, a ispod nje je moja lista.

Vjerujem:

... da brinuti o sebi ne znači biti sebičan, već je svatko odgovoran za svoje životno zadovoljstvo, te da brigom o sebi učimo i svoju djecu kako biti sretna.
... da je ljubav važna i da se treba njome okružiti, kako onom koju primamo tako i onom koju dajemo.
... u poštenje, i nikad ne dopustim da me uvjere da „su takva vremena da se ne isplati biti pošten“. Svatko za sebe odlučuje da će nešto postići isključivo svojim radom i znanjem, i ako ne uspije jednom, uspjet će negdje drugo.
... da su mala djela važna i da uvijek možemo učiniti nešto
... da moramo preuzeti odgovornost za to što se događa s našim planetom, i da je ono kako možemo sudjelovati vrijedno truda, iako se čini kao kap u moru.
... u ravnopravnost i toleranciju i nastojim se boriti za njih.
... da je korisno osvijestiti koliko smo robovi onoga što „se pristoji“ i što drugi očekuju od nas, te ponekad „poviriti“ u sebe i slijediti ono što mi vjerujemo, sanjamo ili osjećamo i ono što nama treba
... da je ljepota u malim i velikim stvarima, i da je prekrasno gledati svijet očima djeteta koje ga prvi put vidi i malo toga podrazumijeva
... da nikad nismo prestari za malo čarolije, igre i mašte
... da nas svatko na svijetu može nečemu poučiti

Postavljanje pločica

Stan koji pokušavamo nekako dovršiti počeli smo raditi prije dvije
godine (radi se o klasičnoj dalmatinskoj varijanti od koje sam uvijek
zazirala; kad roditelji dignu pokoji kat na obiteljskoj kući da skuće
djecu. Ukusi, principi i filozofija su jedno, a realna životna i
financijska situacija drugo, i mišljenja se promijene kad se čovjek
suoči s brojkama). U to vrijeme ja sam imala više mišljenja o bojama
zidova i vrstama pločica nego što sam imala kila. U međuvremenu sam se
malo zasitila gledajući apartmenttherapy i druge siteove i časopise, i
dok sam došla do biranja pločica za svoj stan već su mi izlazile kroz
uši, a od silnih ideja da će ova soba biti ove, a ona one boje, ostalo
je proglašenje: ma idemo sve u bijelo, ionako ćemo sve pretrpati
šarenim detaljima.
Zidne pločice u kuhinji su prve koje smo kupili, ja sam se zakačila za
njih da sam ih skoro počela grliti u dućanu, jer su bile žute, slatke
i na akciji. Nisam razmišljala o tome da ćemo ih sami postavljati, i
da ćemo, ovako spori i nestručni kakvi jesmo, osijediti dok ih sve
stavimo,budući da su im dimenzije 10x10cm.  Kad su takve najslađe, šta
da im radim.
Uglavnom, slažemo ih već tri tjedna, na njima su se izmijenila već 4
majstora, od kojih sam jedan i ja (prvo sam strahovala da će neke
otpasti, a sad strahujem da će otpasti baš ove koje sam ja stavila,
naravno da i ja i muž znamo točno koje su to). Jedan je problem u tome
što se nikako ne možemo uhvatiti ozbiljno posla i oboje ih stavljati
cijeli dan, jer uvijek netko mora čuvati dijete; a drugi taj što smo
prije početka ušli u duboke teorije o keramici i počeli ih postavljati
na, prema mnogima, bespotrebno kompliciran način, a ne možemo
mijenjati način na pola zida. Tako da ove idu do kraja The hard way. A
kad smo već uzeli ove male, a ne one velike koje izgledaju kao devet
malih, pomiješala sam sive i žute u nekom random uzorku, koji se
naravno još pobrkao tokom slaganja.

Inače, nitko od nas nema nekog iskustva s tim poslom. Ispada da se
postavljanje pločica može naučiti na youtubeu, gdje možete pronaći
milijun korisnih uputa, poput ove

Imala sam ideju da napravim i vlastiti tutorial, ali mislim da nismo
dovoljno stručni da bismo nekoga učili. Ipak, želim prenijeti ovu
poruku: to se može. I ako ste geekovi s djetetom od 11 mjeseci. Ljudi
oko mene se stalno čudom čude što smo se usudili pokušati to sami, ali
ja zasad ne mislim da smo uzeli više nego što možemo podnijet. Jedina
je razlika da smo mi nešto sporiji od stručnjaka, koji su već uhvatili
ruku, i, ako ćemo iskreno, često i ne paze toliko kao netko tko radi
za sebe.

Kredenca

Otkad smo preselili, moja je mama htjela jednu staru kredencu iz 1950-ih u trpezariiji. Ustvari je bacila oko na staru bakinu koja je sjedila u šupi u Slavoniji, ali se tada činilo jednostavnije pronaći neku bližu nego prebacivati ovu iz Splita. I tako su moji roditelji redovito obilazili RETO-centar i zapitkivali sve koje poznaju imaju li koju kredencu koje bi se htjeli riješiti, ali sve što su pronašli je odgovor "A mi smo to imali na vikendici, a ne znam gdje je sad". Na kraju su ipak dovukli staru bakinu.

Prije dvije godine to nam je bio najveći projekt. Trebalo je prepraviti oštećene, rasklimane i crvima izjedene dijelove, a onda smo je obojali u prilično sličnu kombinaciju boja u kojoj je već bila. To nam se ionako najbolje uklapalo u prostor.

Ovako je izgledala kad smo je tek obojali, stavili nove ručke i vratili na mjesto. A dolje su slike koje pokazuju kako izgleda danas.

VESELE PEPELJARE

Petnaest minuta, dok dijete spava, sasvim je dovoljno za napraviti nešto, ako se već tjedan dana u glavi kuha ideja. Pronašla sam u samoposluzi ove simpatične, jednostavne, a ipak neobične pepeljare, i nisam mogla odoljeti a da ih ne osvježim nekim uzorkom. Jako neobično izgleda kako se lomi i mijenja slika s obzirom na tanje i deblje dijelove.

Kravice idu jednoj mladoj dami, kojoj je danas rođendan, a prošli tjedan sam je učila da zapamti riječ decoupage, što joj nije baš išlo. Nadam se da će ovo pomoći, a ako ne pomogne, dekupažirat ću joj na pepeljaru riječ "decoupage".

ČAŠA ZA OLOVKE

Ovaj smo vikend išli na pir, i u nedjelju ujutro na stolu su me dočekali ostaci ukrasnog papira u kojeg smo umatali vjenčani poklon. Taj mi je papir baš prekrasan, i htjela sam nekako iskoristiti to malo što je ostalo, da uživam i ja u njemu, pa sam pronjuškala po kući što bih mogla preurediti. Naišla sam na ovu čašu za olovke:

Sad kad gledam sliku, ne izgleda loše ni ovako, ali meni nikad nije bila draga, a i nekako se ofucala i dosadila nam, tako da sam je mirne duše oblijepila. Papir sam lijepila ljepilom za decoupage samo sa donje strane (u biti, nanosila sam ga na čašu), a nisam ni mazala sve, nego samo početak i kraj te gornji i donji rub cijelom dužinom. Nekako sam zaključila da manje ljepila znači manje šansi da se nešto pokida, zgužva ili raskvasi, a papir je dovoljno čvrst da se sve moglo lijepo utegnuti. Evo rezultata:

STARA DJEČJA KOLICA

Muž i ja pokušavamo dovršiti nadogradnju na kući kako bi se napokon mogli preseliti. Kao i većini ljudi u ovoj zemlji, svako malo fali para, pa smo se odlučili sami napraviti neke radove, uključiv i postavljanje pločica. Nedavno smo to spomenuli mome djedu, pa je muž dobio sat i pol vremena dugu priču o tome na koje je sve načine moj djed kada postavljao pločice.
Najzanimljiviji dio je prvo postavljanje. Bila je 1963. i moj djed je čuo da neki ljudi stavljaju keramičke pločice na zid u kuhinji, ali nitko koga je poznavao nije to imao. Bio je neki čovjek u Vrgorcu koji ih je postavljao, pa se zaputio do njega da vidi bi li ovaj to mogao njima napraviti, i koliko bi to koštalo. Međutim, čovjek je imao dogovoren neki veliki posao "u Neretvi" pa je mogao doći tek za nekoliko mjeseci. Ali, dok su se njih dvoje razgovarali, moj je snalažljivi djed gledao kako on to radi, kupio pločice i postavio ih sam.
Ta me priča podsjetila na dječja kolica, koja je, isto tako iz glave, nekoliko godina ranije, napravio za moju mamu. Dotad nikad nije izbliza vidio kolica, ali je nekako u glavi zaključio kako bi trebala izgledat i napravio ih od drveta. Nakon što su poslužila svrsi, spremljena su na tavan i tamo sretno živjela sa paucima i crvićima sve do ljeta 2006, kad su dido i baka sređivali krov i napravili ogromnu čistku na tavanu. Izvadili su ih da ih svi malo pogledamo, prije nego ih spale. Očito smo mama i ja dovoljno glasno vrisnule protiv, da su nam dali da ih nosimo u Split i pokušamo malo dotjerati. Ovako su izgledala kad smo ih donijeli:

Tog se ljeta u zapadnom dvorištu naše kuće stalno nešto bojalo. Susjedi su se možda nadrogirali mirisom, ali mi smo se odlično zabavljali (očito smo se i mi nadrogirali mirisom). Uglavnom, kolica smo očistili od većine živih stvorenja i njihovih nusprodukata, popravili neke dijelove, obojali ih i s unutarnje strane stavili neki dječji materijal. Mačka Vanda ih je odmah prihvatila kao udoban krevetić, između ostalog i jer su bila u ugodno hladnom predsoblju.

Još moram napomenuti da kolica zaista voze, samo im malo škripe točkovi. Ipak, djed nam je zabranio da ih iznosimo u javnost "jer su nesavršena". "Mlad sam bio, neiskusan", veli.

PITAR I POSUDICA ZA NAKIT

Kad imaš malo dijete, radiš i još pokušavaš dovršit stan u koji bi trebalo što prije preselit, vremena za hobije je malo. U mom slučaju, to znači da uspijem napraviti više projekata nego što bih da imam svo vrijeme ovoga svijeta, jer čim mi se ukaže nešto slobodnog vremena, smišljam kako ga iskoristiti. A svo ostalo vrijeme mislim što bih sve napravila da imam više vremena.
Muž mi je toliko oduševljen mojim novim hobijem da se nedavno, kad je otišao u DM po zalihu pelena i kašica, vratio sa dva paketa salveta, koje je očito pomno birao. Bilo je sparno popodne i ja sam "ubila oko" s djetetom, a on je bio toliko uzbuđen da me probudio da mi kaže "ljubavi, kupio sam ti salvete za decoupage!". Onda sam pak ja bila toliko uzbuđena da nisam više mogla spavat, morala sam se ustati, skuhati kavu i napraviti nešto s tim vražjim salvetama.
Kako je jedna od njih bila na školjke, izrezala sam ih i nalijepila na jedan obični ukrasni pitar boje pijeska. To me pak podsjetilo kako je eonima jednostavnije i urednije lijepit male komadiće koji se dobro uklapaju na podlogu, nego jedan veliki.

Jutros me nije probudio muž, nego mali Bubamarac, koji se u 5 sati malo pretjerano razbudio, pa sam provela preko sat vremena pokušavajući ga uspavati. Kad mi je napokon uspjelo, bila sam već potpuno budna i uopće mi se nije vraćalo u krevet. Umjesto toga, odlučila sam malo uživati u praznoj kući, pa sam na miru popila kavu, malo surfala po Apartment therapy-u, i onda se sjetila kako sam dan ranije u samoposluzi kupila obični (i jeftini!) svijetlozeleni duboki tanjur s kojim sam planirala nešto napraviti. Pronjuškala sam po kutiji sa salvetama i našla ovu koja kao da je rođena za njega.
Naravno, nije prošlo bez gužvanja, i ima grešku koja uopće nije mala, ali inače mi je strašno sladak. Zamišljen je kao ukrasni tanjur za držanje čega god: nakita koji se muva po kući, voća, slatkiša, beskorisnih ukrasnih điđa... NI namjena ni dom mu još nisu definirani, ustvari se nadam poklonit ga nekome tko se (dovoljno) oduševi.

Dječji krevetić

Iako me neke emocije vežu za sve moje radove, pa makar to bio sram i gnjev na samu sebe zbog brzopletosti i neopreza, još uvijek najmilija stvar koju sam napravila je preuređeni dječji krevetić. Dok sam bila trudna, dobila sam od tete sačuvani dječji krevetić u kojem je spavala moja rodica, očuvan i predivan. Ali, kad smo ga vidjeli, moja se mama odmah sjetila da je i onaj moj (i sekin) kod bake na tavanu, čitav i čvrst, samo bi ga trebalo počistiti i prebojati. Ja sam se odmah nakačila na tu ideju, tako da su mi za nekoliko dana doveli tog ljepotana koji je skoro 25 godina čamio na bakinom tavanu.

 

I prije nego su ga donijeli imala sam viziju kako bih ga uredila, ali sam neko vrijeme oklijevala jer je bilo vruće, ja sam bila trudna, a u dvorištu su bili komarci. To nikako ne motivira na rad. Seka mi je malo pomogla da se uhvatimo šmirglanja, a onda kad je krenulo bojanje nije se više moglo zaustaviti.

Koristili smo bijelu boju, za koju su nam u dućanu rekli da je mat, na vodenoj bazi i da ostaje trag kista i malo se vidi tekstura ispod. To je bio neki efekt koji nam se činio poželjan.  Osim toga, tvrdila je da je neotrovna, pogodna za trudnice i bebače. Danas, nakon preko 9 mjeseci korištenja, nisam sigurna bih li je zaista preporučila za dječji krevetić, budući da nije izdržala fazu kad je mali glodavac počeo strugati po ogradici, tako da je na nekim dijelovima pomalo izguljena. Izgleda još više shabby-chic barem.

Salvete sa plavim cvjetićima ostale su dvije u paketu i stajale u ladici godinama. Uvijek kad bi ih vidjela, pomislila sam „e jednog dana ću ih negdje zalijepit“. Plavi cvjetići su mi se činili još bolji izbor budući da sam, iako je doktorica rekla da nosim dječaka, uvijek imala neku zadršku da je možda krivo vidjela i da bi mogla biti i djevojčica. Plavi cvjetići su mi se činili kao prava kombinacija stereotipa (cvjetići za curicu, plavo za dečka) da bi mogli pokriti obe šanse.

Moje prvo salvetiranje bilo je puno lakše nego sam očekivala. Zadržala sam stvar dosta jednostavnom, nisam dodavala nikakve boje pored one bijele, nikakav vosak i slično. Krevet se odlično uklopio u sobu, ali kasnije, kad su dolazili na babine, svi su bili toliko zaokupljeni gledanjem u bebača koji je na kraju ipak ispao dečko, da se na krevet nisu previše obazirali. Nema veze, ja uživam i u njemu i u bebaču svaki dan.

KUTIJA OD CEDEVITE

Za početak, jedna salvetirana kutija od Cedevite. Na poslu smo salvetirali sve i svašta, uglavnom čaše u svjećnjake, a teglice u vazice, ali, kako su djeca bila često nestrpljiva da počnu lijepiti prije nego im do kraja objasnim kako, malo šta je ispalo reprezentativno.

Kako vjerujem da je ovo jedan od slučajeva kad je važniji proces nego cilj, nisam puno žalila za čašama i salvetama, od kojih su neke ipak dobile svoj dom. Ali mi je u zadnjem trenutku kolegica donijela praznu kutiju od Cedevite, a ja sam isti dan ispod kreveta pronašla svoju kolekciju salveta iz osnovnoškolskih dana, i u njoj čak tri "duplića" ovog odličnog uzorka. Ne mogu se nagledati kako mi odlično izgleda.

Ustvari bi se mogla i dalje koristit u istu svrhu, jer je prelagana za vazu, a iznutra je čista. Samo, kako kod nas Cedevitu pije samo moj muž, još ćemo vidjeti hoće li mu biti "preženskasta". 

Na drugoj slici par ušarenjenih čaša, koje bi trebale služiti kao svjećnjaci.