Još vunenih ukrasa

Još o božićnom ukrašavanju. Ove godine sam okitila bor kuglicama od lani, i ustanovila da mi nešto fali. Kupili smo umjetno drvce koje je dosta tamno samo po sebi, i trebalo mi je nekih svijetlih ornamenata da ga dignu. Pa sam se sjetila bijelih klupko-kuglica koje sam radila isto za prodaju, a na kraju zadržala.
Inače sam bila jako skeptična prema ideji pletenih kuglica, jer od njih očekujem da budu sjajne, a nema puno takve vune. Bijela je iznimka, obična bijela fluffy vuna daje kuglice koje izgledaju kao grude snijega. Lijepe su mi i ove namotane kao klupko

I ove kukičane

A iznad svega, ovaj Smitten garland. Zamišljen je kao adventski kalendar i trebale bi biti 24 rukavice, ali aj sam od početka odlučila da će ih biti koliko bude. Šest po šest, za tri godine imam cijeli niz.

Pšenica u tegli

Kad su djeca u kući, nema zabušavanja sa sezonskim ritualima. Ove je godine Bubamaronja sam sijao pšenicu, a budući da je u pakiranju koje smo kupili bilo više nego dovoljno, posadili smo jedan dio u teglu koja je baš taj tren stajala na kuhinjskom pultu jer smo dan prije dokrajčili pekmez iz nje.
Dogodine sijem pšenicu samo u tegle, baš mi se sviđa kako vidimo korijenje i kako izgleda pšenica u staklu. A prije toga ćemo se definitivno okušati sa lukovicama tulipana.

Najveća muka sa postovima o božićnom ukrašavanju su mi ovi kratki dani. Dok dođem kući s posla već pada mrak, pa mogu slikati samo vikendom. A nikako da postanem blog štreberica koja subotom napravi fotografije za postove za cijeli nadolazeći tjedan.

Pletene božićne kuglice

Nema me, ne javljam se, što ne znači da nisam ništa plela.

Evo nekih kuglica koje sam radila za prodaju u splitskom dućanu Arterija, tko hoće lako mu objasnim gdje je. 

Bebe biljke

Ipak nisam potpuni vrtlarski fail! Tjednima sam gledala u one svoje biljčice koje sam pobadala u zemlju i pitala se hoće li se išta od toga primiti i hoće li se moja ljubav prema sukulentima morati ograničiti na pinanje lijepih slika. Onda sam odlučila malo bolje zalijevati (dotad sam zalijevala jako skromno) i brzo sam skužila kako se sve biljke koje sam posadila kao reznice drže sasvim lijepo i čvrsto.

S listićima je bila druga priča, dosta njih se jednostavno sasušilo, posmeđilo i praktički nestalo na zemlji. Neki se i dalje drže, izgledaju kao da su prije par dana položeni, ali se ništa novo na njima ne događa, pa ih ne diram i čekam. Ali iz jednoga je krenula nova beba escheveria!

Kad sam je ugledala, bila sam van sebe od radosti. Kako je to čudesno, cijela nova biljka koja raste iz jednog listića! Dobrodošla moja mala bebica! (uf, kako ovo zvuči.. znam što mislite, i ja to mislim)

Ova malena je bila tako žblj kad sam je ubacila u zemlju, a sad je sva "I'm so cool!"

Tatine sjedalice u novom ruhu

Pažljivi čitatelji već su primijetili da ovo nije blog samo o mojim DIY aktivnostima. Dabome da nisam ja postavila onu policu za knjige, kao ni vješalicu za jakne.
Ovaj put hvalim svoga tatu, koji je bio vrijedan ovo ljeto, pod kreativnim navođenjem moje mame.
Prvo je sredio fotelju koju su on i mama našli pored kontejnera. Da, da, netko je ovo bacio (u staroj presvlaci, ali u sasvim dobrom stanju). Nova spužva, nova presvlaka i par slojeva laka na drvu, i ova je fotelja svima omiljena postaja.

Onda je došao red i na stolice. Ove su stolice stare otprilike koliko i moja sestra, datiraju iz 1985. i odlično se drže. Tražili smo po slikama kako su izgledale u originalu: bile su tamnosmeđe i imale su smeđa karirana sjedišta. Prije desetak godina smo ih obojali u svijetlozelenu, a svijetložutu presvlaku koju je moje dijete previše puta nahranilo kašicama, juhicama, mesom i umacima tata je promijenio u ovu, sličnu onoj s fotelje.

Veliko "bravo!" ide mome tati i za bojanje zidova u kući, kao i za neodoljivi burek s mesom kojeg je svladao nedavno.

Sukulenti u jogurt kanticama

Dakle, idemo nazad na moju vrtnu terasu.
Sjećate se kako sam je pompozno najavljivala?
Mda, dakle, uspjeh je polovičan.
Biljke koje sam vam pokazivala su preživjele, ali ne izgledaju baš najbolje. Nije naodmet napomenuti da je ljeto jaaaaaaako neljudski vruće i sušno, i da se ni ja ne osjećam najbolje. Uglavnom, bio je vrući period od ne znam koliko dana kada ih nitko nije zalio i kada su svi listići s mente pootpadali, ali to nije tako loša stvar jer se bila previše rastegla i prorijedila za moje želje, pa sam je stesala u mali grmić, a ona se brzo potpuno zazelenila.
Bosiljak je nešto napalo, jer mu je lišće nekako smežurano prema dolje.
A majčina dušica isto ne izgleda onako živahno kao na slici u knjizi o kućnom bilju, ispod koje piše: majčinoj dušici ne treba ništa, samo sunce i rijetko zalijevanje (bar je toga imala!).
Vlasac... ne želim razgovarati o tome. Kao ni o peršinu. Možda se oporave. Skoro sam se onesvijestila kad sam na blogu vidjela kako su prije izgledali.

Uglavnom, kad sam uredila one kantice od jogurta, uhvatila me ogromna želja da nešto sadim u njih. Ali, šta, avaj, mislila sam. One su ustvari dovoljno velike za mnoge biljke, ali većina tih fikusa i sličnih se meni uopće ne sviđa. Pa sam otišla malo na Pinterest da se podsjetim šta mi se sviđa, i brzo sam se sjetila: - sukulenti!

Još jedan argument za sukulente je bio sljedeći: spustila sam se u tatin vrt oko podne, temperatura trideset i dvjesto, i gledala koje biljke ne izgledaju klonulo ni smežurano. I to su redom bili sukulenti.

Uglavnom, izbušila sam rupe u kanticama, na dno stavila pijesak i kamenčiće, a gore zemlju i kompost, i pobadala različite reznice. Onda sam sjela za komp i čitala o tome kako se ustvari sade sukulenti (uvijek brzopleta). Ova cura piše interesantan blog o malom sukulentastom vrtu koji uzgaja uz svoj suterenski prozor. I tu imaju odlični opisi kako se uzgaja sukulente iz jednog jedinog listića.

 

Ispalo je da sam sve krivo radila. Meni je bilo logično reznice staviti u vodu prije sađenja, a oni preporučuju da ih se radije par dana posuši. Također, nikad mi ne bi palo na pamet da se biljka može uzgojiti tako da se listić postavi na zemlju, mislila sam da mora biti ukopan unutra. To me malo kopkalo, pa sam povadila sadnice, ostavila ih preko noći da se malo posuše i sutradan ih opet posadila prema preporukama s bloga. Sad ćemo vidjeti što će se dogoditi, ali barem imam koga krivit ako ne uspije. I imam odakle opet čupkati listiće.

Reciklirane jogurt kantice

Zalaufala sam se!

Pukla me neka inspiracija i jedna mi zanimacija odmah pokreće drugu. Kad mi je počeo godišnji odmor (2.dio), uhvatila sam se rasčišćavanja i organiziranja nekih pretrpanih ormara u kuhinji.
Upalila sam vrlo strogi skener koji provjerava svaku stvar: koristi li se, a ako ne, može li se koristiti za nešto drugo?
To me dovelo do otkrića da imam prepunu kuću plastičnih kantica od jogurta (ustvari, to uopće nije bilo otkriće, znala sam da ih imam milijun, ali su bile dobro skrivene na razna mjesta, da ne vidim više od jedne u isto vrijeme).
Ne znam kako vi, ali mi smo zadnje dvije godine opsjednuti velikim pakiranjima čvrstog jogurta, a nisu nam strana ni velika pakiranja kiselog vrhnja. Pogotovo čvrsti jogurt nestaje brzinom svjetlosti zahvaljujući prijateljima koji mi donose domaće pekmeze: čvrsti jogurt i žlica bilo kojeg domaćeg pekmeza nam je omiljeni desert, a s malo zobenih pahuljica savršen doručak.
Ti jogurti dolaze u velikim plastičnim kantama solidne kvalitete (malo čvršća plastika), i stvarno ih je šteta baciti. Neke smo već koristili kao kontejnere za bojice i pastele, ali su malo ružni sa onim istaknutim reklamnim natpisima.
Pa sam uzela bijelu temeljnu boju u ruke i obojala nekoliko kanti.
To nije bilo baš kako sam zamislila. Tri do četiri sloja temeljne boje, pa ipak se vide slova i slike na kantici. Moram napomenuti da su dva sloja temeljne i jedan sloj lak boje bili dovoljni da se tamnosmeđi krevet i stol pretvore u bijele, ali ovdje je kontrast tamnih slova na bijeloj podlozi jako težak za pokrivanje. Na idućim ću kanticama probat s nekom boljom bojom (primam prijedloge), možda i drugima osim bijele, ali šaljem hint Vindiji da razmisle o kartonskom omotu sa nazivom proizvoda, koji se može staviti u reciklažu, a da nam ostane bijela, za sve upotrebljiva ambalaža.
Svejedno, nakon salvetiranja dezen privlači pažnju s pozadinskog šuma, pa ne izgleda loše.

Ove se kantice mogu koristiti stvarno za svašta. Imaju dosta dobar poklopac, pa možete u njima držati hranu, razne male stvarčice po kući, spomenute bojice i školski pribor.. Ja sam odlučila u svoje prve saditi cvijeće. A to je već tema za, nećete vjerovati, još jedan post.

Quiche od tikvica i kozjeg sira

Ovaj sam post mislila objaviti prije tri mjeseca. Poslikala sam quiche dok sam ga radila, ali nisam napisala tekst.
Pa evo, još uvijek nije out of date, tikvice su na zalazu, ali ih i dalje ima. Recept nije ništa posebno inovativno ni neotkriveno, ali je i dalje fantastična kombinacija okusa ljeta i mediterana.
Ja inače quiche pravim jako često, i unatoč tome, kad kažem da ću ga raditi, moji ukućani uvijek pitaju "a šta ti je taj quiche?". Volim ga jer je prilično jednostavan, u njega možeš staviti što god imaš u kući, a kod mene doma svi vole sve što sadrži jaja i vrhnje. I volim ga jer ga se može napraviti navečer za sutrašnji ručak, zbog čega sam se malo mučila s ovim fotografijama.


U svakom slučaju, treba napraviti

tijesto za quiche

250g brašna
125g maslaca, omekšalog
1 jaje
prstohvat soli

izmiješajte prstima dok ne dobijete kompaktnu kuglu tijesta. Ja je prstima samo utisnem u kalup za pitu, ali nije loša ideja prvo ga razvaljati na otprilike pola centimetra debljine. Stavite tijesto u kalupu u hladnjak.

punjenje

2-3 veće tikvice (ili kad je iz mog vrta, jedna ekstra velika)
na kockice narezan polutvrdi kozji sir (hvala, bako)
malo češnjaka, maslinovog ulja, soli i majčine dušice (sad kad gledam sliku, čini mi se da sam možda stavila i bosiljka?)

Tikvice do pola izdinstati na maslinovom ulju i dodati sir i začine, tako da se kasnije u pećnici ispeku da budu sasvim mekane.

preljev

Kao i za svaki quiche: 4 jaja, malo soli, 2dl vrhnja za kuhanje.

Na tijesto stavite punjenje od tikvica, pa prelijete jajima i vrhnjem. Peče se 20ak minuta na 200 stupnjeva, odnosno dok ne dobije finu boju.

Znate li što sam radila ovog ljeta?

Kako biste znali, kad ne pišem ništa?
Radila sam svašta, od kreativnog do nekreativnog. Stan mi sve manje izgleda ko udomaćeno skladište, a sve više ko pravi dom i ovo smo se ljeto dosta družili sa kistovima i bušilicama.
Vjerojatno najveći korak koji smo napravili bila je polica za knjige, ustvari "polica za knjige". Mjesecima me kopkalo kako da riješimo pitanje držanja knjiga, a bez većih investicija.
Na kraju se to pokazalo kao jedna od onih situacija kada ispadne korisno što mi dragi dovlači doma nešto što izgleda kao smeće. Prije nego smo uselili, prijatelj nam je poklonio 20ak godina staru, nekorištenu kuhinju. Budući da smo se ipak odlučili investirati u novu kuhinju, ova nam je na kraju ostala na tavanu, dok se nismo sjetili da bi viseći elementi mogli poslužiti kao odlična polica.
Uz malo kreativniji razmještaj dobili smo dodatnih iskoristivih polica, a odlično se uklopila i oko komode koju smo već imali. Na kraju je i prijatelj zajaukao da "želi svoju kuhinju natrag".

Bašta

Amo iskoristit ovo mjesec dana dugo jugo kao ispriku zašto sam zapostavila blog.
Morala sam sad ić na blog vidit o čemu sam zadnjem pisala. Tek sam prije par dana spremila uskršnje gnijezdo, toliko su mi draga bila ta šarena jaja. Baš ću se razveselit kad ih dogodine opet nađem.
Usput, otkrila sam da ako na google images utipkate „štreberica džemper“, dobijete moju sliku. A šta da vam kažem, to mi je oduvijek bila sudbina. Mogao mi se blog zvat i „štreberica Tenchee“.
Enivej, dok ja nisam pisala postove, nisam plela i nisam vidila baš nešto sunca, barem su biljčice na balkonu rasle. Pa evo progress report:

Menta je zadovoljna. Dobila sam od tate ovaj veliki lonac s presađenim peršinom, što je super stvar! Ne moram silazit dva kata do vrta kad mi treba par listova peršina za neki toć. Rečeno mi je da on ne voli bit na direktnom jakom suncu, pa sam ga stavila na zapadni balkon, zasad se ne buni.

Mama mi je posadila ove male mišiće: bosiljak i majčinu dušicu, koji će kumovat nekim finim salatama i šalšama ovo ljeto. Ljeto bez bosiljka ne prakticiram. Ne znam jedino zašto su mu neki listići žućkasti, ima ideja?

Tata mi je pak posadio dvije cherry rajčice koje sam planirala staviti točno ispred kuhinjskog prozora. Zamislila sam da otvorim prozor i vidim rajčice, i već sam oduševljena kako će se zelene i crvene lijepo kombinirati s mojim žutim pločicama.

Primjećujete li temu ovdje?
Moj je posao zasad samo da ne ubijem biljke koje mi roditelji posade. „Samo.“

Mekane pisanice i ćoravi zec

Uskršnji ugođaj uselio se u moj stan. Jučer sam se sjetila da sigurno imam negdje po kući pletenih košara i sličnih ovosezonskih vrlo važnih klinaca, pa sam se bacila u potragu. Između košara raznih veličina i šarenih patchwork kokošiju, odluka je pala na košaru sa nekim blesavim ćoravim zecom, kojoj je sa strane visila prekrasna bojana pisanica. Ta je ljepotica morala dati svoju jajastu glavu da me podsjeti da slična remek-djela na krhkim ljuskama jaja nisu za moju kuću. Bubamaronja ju je uzeo, rekao „ooooooo, kako je lijepo“ i odmah se čulo: krc!

Zato sam ja plela ukrasne pisanice. To mi se strašno svidjelo, i da je Uskrs malo kasnije, tko zna koliko bi ih se još rodilo kod mene. Sreća da se guraju u raspored i drugi projekti. 

Dodatni touch dalo je ovo malo blesavo pile, za koje svi kažu da im izgleda više ko personalizirana kapula. Meni je baš slatko tako pupasto i šašavo. Mustra je sa drops design, brzo se pletu i stvarno su preslatki.

ZELENA VESTA

Nemam puno za reći o njoj. Moj plan je uspio, pletenje iz jednog komada je puno fleksibilnije. Doduše, onda je nužan ovaj lađa izrez, ali ovaj put zbilja nemam prigovora. Stignem je obuć još koji put dok ne postane pretoplo, ali i jesen će brzo. Sve u svemu, napokon sam uspjela dobro iskoristit odličnu vunu.

Bubamaronja i ja smo prošetali novi džemper po subotnjoj špici, da testiramo hoću li se osjećat dovoljno sređeno, i položili smo test. Na slici dječak fascinirano odmjerava Svetog Duju.

Pletena uskršnja jaja

Poželila sam malo obojati stan bojama Uskrsa, a i bila sam baš raspoložena za neki jednostavni mali projekt koji je brzo gotov i na koji ću brzo biti ponosna.Pa sam plela uskršnja jaja.

Jako su mi slatka, i mogu se raditi u beskrajnim kombinacijama, za puni proljetni ugođaj. Koristila sam upute sa ove stranice, i njime sam prvo napravila ovo veliko žuto jaje. Ono mi se učinilo nekako preveliko, pa sam ostale plela na sličan način, samo ne bih počela sa 9, nego sa 6 ili 7 očica.

Zgodni su za objesiti negdje, ili poslagati ih u košaru, a za jedno vam je potrebno maksimalno pola sata.
Do Uskrsa ima još više od dva tjedna, tako da kad mi dosade jaja, stignem preć na piliće i zečeve.

I wanted to add some Easter colors to my home, and I was in a mood for a simple mini project that would make me proud very soon.
So I started knitting Easter eggs. They are very cute, and can be made in endless combinations, for a real spring atmosphere. I used this pattern to make this big yellow egg.
It seemed a little too big, so I did the others in a similar way, I just started with 6 or 7 stitches.
They look cute hanging somewhere, or you can put them in a basket, and you need appx. Half an hour to make one. 

Two more weeks until Easter, so when I get tired of making eggs, there's time for some chicks and bunnies.

Dobrodošli u prvi post iz nove kategorije - vrt na balkonu. U zadnje vrijeme sam uglavnom pisala o pletenju,  a nije mene mama rodila za samo jedan hobi.
Kad dođe proljeće, uhvati me želja za zdravom hranom. Problem je u tome što, što sam više čitala, to manje kupljeno povrće i zelenilo doživljavam kao zdravo. Razni pesticidi i ostale kemikalije koje se koriste kako biljke ne bi napadale razne napasti i kako bi duže izgledalo svježe su mi tiha jeza, a kad kupim komad povrća, zaboravim ga skuhati i nakon nekoliko dana ga nađem u hladnjaku i vidim da izgleda isto kao da sam ga upravo ubrala, ne znam više šta bih jela. A onda kad sam pročitala da bi špinat trebalo pojest unutar dva sata nakon branja, jer je inače više nezdrav nego zdrav... Ispalo je da je čitanje jako loše za zdravlje.
Iako nemam ni mogućnost ni namjeru pokrenuti plantažu vlastitih krumpira i žita za brašno, jasno mi je da se stvarno isplati uzgojiti što više vlastite hrane, koja neće biti tretirana ničim osim gradskim smogom, i koju ću moći ubrati i konzumirati svježu.
Imam tu sreću da dva kata ispod mene tata marljivo kopa, sadi i zalijeva po mojim željama razno povrće i salate. A ove godine po prvi put imam svoju vlastitu (doduše nedovršenu) terasu, na koju mogu staviti pokoju zdjelu s biljčicama koje volim da su mi pri ruci. Za ovu sezonu, planiram uglavnom biljke koje se mogu jesti.
Sezonu je otvorila mala sadnica mente na koju sam naišla dok sam kupovala hranu u supermarketu. Već je pokazala da je sretna što je kod mene i pružila grančice uvis, a nadam se da će na ljeto usrećit neke limunade, kolače i pokoji Mojito.

A njoj se odmah pridružio vlasac koji mi je tata prošle godine presadio u posudu. Ovaj smo vlasac mama i ja posijale prije nekih 6-7 godina, i prvo je svjetlo dana ugledao na dasci zagrebačkog prozora. Iz tog sjemena danas ima nekoliko busena, stvarno je izdržljiva i nezahtjevna biljčica. A meni je jako drag za dodati u neka jela, sigurno će fino obogatiti svježi sir na uskršnjem stolu.

Malo sam oprezna, jer nisam dosad bila obožavateljica svega što treba radit oko biljki. Kad kod nas krene suša (već je krenula, ustvari), biljke treba zalijevati i zalijevati i zalijevati, i recimo da imam povijest zaboravljanja da to uradim.
Tako da smatrajte ovo stvarno početničkim iskustvom totalnog neznalice. Imam neke malo iskusnije savjetnike, bez kojih bih se teško u sve upustila, tako da se nadam da će nešto dobro od toga ispasti. Držite mi fige, a i ovim sirotim stvorenjima.

Hirovita veljača/ Capritius February

(please scroll down for English version)

Nije bez vraga što sam zapostavila blog.
Zapostavila sam, ne bi čovjek vjerovao, i pletenje. Ja, koja sam plela i na 35 stupnjeva u hladu.
To nije baš cijela istina, zapostavila sam pletenje nakon što sam isplela cijeli džemper.
Priča ide otprilike ovako: počela sam plesti February čipkasti džemper-majicu, i najveći dio isplela u onih nekoliko dana kad je Split bio u snijegu i ledu. Tad mi se činilo da će biti gotov do kraja tjedna.
Onda sam shvatila da je to ona vrsta džempera na koji se zašivaju rukavi, prednji i zadnji otvor pletu iz sto dijelova i tako dalje. Trebalo mi je to biti dovoljno. Ali, ne, ja sam pomislila "pa možda ovaj put i ne bude tako strašno".

Vraga. Nije to za mene.
Slijedila sam upute ko zadnja štreberica, ali kad sam zašila prvi rukav (još je samo šivanje relativno okej, jer je pattern čipkasti pa se ne kuži, sve izgleda prilično...namjerno) vidjela sam da to ništa ne valja. Rupa za rukav je bila premala, rukav malo preuzak, i kad sam to zašila, nije se dalo navući preko mojih (tanašnih!) ručica.
Pa sam se vratila par koraka nazad i povećala tu rupu. Zašila opet sve i dovršila obrub.
I stavila džemper sa strane. Nisam ga htjela ni probat od straha da će ispast da opet nije dobro.
Sve tako dok nisam vidjela statitstiku na blogu, skužila da nisam pisala sto gladnih godina, i da bih baš mogla i obuć taj džemper koji sam isplela i uslikat se.
Naravno, i dalje je preuzak. Može se obući, ali ovaj dio s rukavima ne štima. Isto tako, sad kad je to sve gotovo, ne vidim razlog da se otvor za glavu radi na taj komplicirani način, a ne na onaj na koji sam plela Lidiju.
Tako da mislim da se vraćam još par koraka i spajam džemper na način na koji znam. Pa ga možda i obučem do kraja Marta, kad je već pobjegao Februar. 

Još moram dodati da se dvotjedno izbjegavanje pletenja jako pozitivno odrazilo na čistoću moje kuće, što mi je dalo malo mislit.

It's not coincidental that I've neglected my blog.
I've neglected my knitting as well. And that's me, the person who used to knit a sweater with 35 degrees Celsius  in shade. 
Well, that's not the whole truth, I started neglecting knitting after I've knit an entire sweater. 
The story goes something like this: I started knitting February lacy sweater, and made the most of it ina few days when my town was covered in snow and ice. It seemed at the time the project would be finished by the end of the week. 
Then I realized it's the kind of sweater with sewing in the sleeves, and the front and back ar made in a hundred separated parts. That should have been a queue. But no, I thought "maybe this time it won't be so awful". 
I was wrong. It's not for me. 
I followed the instructions like the biggest geek, but after sewing in the first sleeve (sewing itself was relatively OK, because of the lacy pattern everything looks in its place) I saw that it was all wrong. The armhole was way too small, the sleeve a little too tight, and after sewing it all together, it wouldn't go over my arms. 

So I went back a  few steps and made the hole bigger. Sewed it all again and finished the brim. 
And I left the sweater out of the way, wouldn't even try it on cause I was afraid it would again not be good. 
Until I saw my blog statistics and realized I hadn't written anything in ages, and it would be good to finally try that sweater on and take a few pics.
Of course it's still too tight. I can put it on, but the sleeves aren't working. Also, now that it's finished, I can't see a reason why I wouldn't make it in the same way I made my Lidija shirt.
So I think I'll be going back a  few steps one more time and make it in the way I know works. Then maybe I'll wear it at least by the end of March.
Another thing a realized in the two weeks of avoiding to knit is that it has an amazing effect on how clean my house is. I'm gonna have to think about that.

Plava zimska maglica - Blue winter mist

Nedavno je Bubamaro donio svoju malu slikovnicu i svoj mali drveni vlakić i pokazao mi: „vidi, mama, ko moj“. Naime, skužio je da je na slici u slikovnici lokomotiva vrlo slična njegovoj. Onda smo pronašli i bubu slično ovoj na lijevoj slici, jer ako ičega ima u mojoj kući, to su sasvim sigurno autići, a pogotovo bube.

Recently my son brought me his picture book and a wooden train and showed me: look, mummy, it' like mine“. He realized that the train in the picture looked a lot like the one he has. Then we found a beetle-car a lot like the picture in the left, cause if there's anything you can find in my house, it's toy cars.

Tako Bubamaro ima autić i vlakić ko u slikovnici, a ja sam htjela kapu „ko u Once upon a time“. Pattern Foliage mi se činio najbliži, a vuna koja mi se muva u stashu već godinama mi se činila dovoljno dobra za taj misty čipkasti osjećaj. Iskreno, toliko je dugo imam da uopće nemam etiketa, ali mi se čini da je sastav bio nešto kao 80% moher-20%  akril. Znam samo iz prošlih projekata da a) malo bocka i pušta dlačice i b) dobro se ravna na paru.

So, Bubamaro has a car and a train just like the ones in the book, and I wished for myself a hat just like the one in Once upon a time. Pattern Foliage seemed like the closest one, and the yarn that's been in my stash for years seemed appropriate to get that misty lacy feel. To be honest, I've had that yarn for so long I couldn't find any labels, but I think it was something like 80% mohair – 20% acrylic. I just know from other projects that it's a little pokey and it's good for steamblocking.

Na kraju sam je plela dva dana, s tim da mi je trebao jedan dan za isplesti cijeli čipkasti dio, a onda sam se drugi dan z*?!#%ala s ovim uskim oko glave. Prvo mi nije bilo dovoljno vune, pa sam išla parati jedan neuspjeli šal koji je ispao preširok i prekratak da bi bio upotrebljiv. Problem je što se ova vuna jako teško para ako je kukičana, tako da je to koštalo i živaca i vremena. Kad sam je dovršila, skužila sam da će biti puno boljeg oblika ako je napravim kao dvostruku kapu, tako da ispod čipke ima jedan sloj glatkog boda. Još dva dana prilično dosadnog posla, ali vrijedilo je truda, jer sad bolje i izgleda i grije.

I ended up knitting the hat in two days; the first day was enough to make the entire lacy part, and the other day for the brim. First I didn't have enough yarn, so I had to unravel a part of a failed scarf that turned out too wide and too short to be useful. The problem is that this yarn is awful for unraveling, especially after crocheting, to it cost me a lot of time and nerves. After I finished it, I decided it would have a much better shape as a double hat, with a layer of stockinette underneath the lace. Another two days of boring work, but it was worth it, as it now not only looks better but keeps me warmer as well.

Naravno, čim sam je dovršila temperatura je porasla sa 0 na 15 stupnjeva.

Of course, as soon as I finished it, temperature went from 0 to 15 degrees Celsius.

Matching

Jesenas su mi bile jako privlačne ove boje sirove vune, pa sam poželjela jednu cabled kapu i efektan cowl u toj kombinaciji. Inače sam primijetila da normalni ljudi obično kupuju komplet kapa-rukavice-šal u istoj boji, i to koja se slaže s kaputom. Mi pletilje se ravnamo nekim drugim kriterijima, pa na kraju izađem iz kuće s kapom u jednoj boji, rukavicama u drugoj, i šalom u trećoj, plus šarena torba, naravno isto handmade.
This fall I felt very attracted to the colors of raw wool, so I wished for a cabled hat and a cute cowl in this comination. I noticed normal people usually buy a set of matching scarf, hat and gloves. Us knitters go by some different criteria, so I end up leaving the house with a hat in one color, gloves in another, and a scarf in yet another, with the addition of a handmade colorful bag.

Tako sam kupila prirodnu nebojanu vunu Sheperds own, što mi se taj čas činilo kao dobra ideja. Pipala sam, pipala i racionalizirala „pa ne bocka puno, a prava vuna sigurno najljepše grije“. Kad sam napravila kapu, uvjerila sam se da zaista fantastično grije, i onda se bacila na cowl.
So I bought a natural, non-dyed wool Shepherds Own, which seemed like a good idea at the time. I felt it, and felt it and rationalized „it's not too pokey, and real wool will keep me warm“. After I finished the hat, I found out it really keeps me warm, so I went on with knitting a cowl.

Međutim, iako se ne sjećam da mi je kapa u početku smetala, nakon nekoliko tjedana počela me bockati i svrbiti i izluđivati. U međuvremenu sam došla do malo više od pola šala, ali me prošla volja ta pletenjem, odjednom mi se čini grozno neudoban. Tako da sam ga spremila na spavanje, a ja se bacila na drugačije projekte, dok mi se opet ne učini kao dobra ideja.
However, although I don't remember the hat bothering me at first, after a few weeks it started to itch and drive me crazy. In the meantime I had already knit more than half of the cowl, but the itchiness of the wool made me loose interest, all of a sudden it seemed awfully uncomfortable. So the project went to sleep until it seems like a good idea again.

Podsjetnik svima, ako je u Splitu moglo pasti ovoliko snijega, onda se bilo šta bilo kada može dogoditi

Just a reminder, if it could snow like this in Split, Croatia, than anything in the world can happen any time