Na pola puta između Božića i Nove

Drage blogerice i ostale čitateljice, a bit ću tako stereotipna da pretpostavim da ovaj blog čitaju uglavnom žene, prije svega da poželim Sretan Božić svima koji ga slave. Kod mene je bila ludnica zadnjih dana dovoljna da nisam stigla postaviti niti neki post-čestitku, ali nadam se da su vam na taj dan čestitali mnogi puno važniji ljudi od mene. Uživo i stvarnim stiskom ruke i poljupcem, po mogućnosti.
Ja ću ovaj Božić pamtiti po tome što smo količinu poslova sveli na taman onu razinu koja nije preumarajuća, jer nema mi ništa gore nego kad si za važne prilike zamislimo da želimo napraviti previše toga, i na kraju smo umorni, živčani i iscrpljeni kad bi trebali uživati. Dovoljno je doživjeti jedan Badnjak na koji se svi međusobno svađaju oko kolača, pospremanja i sličnih besmislica da zaključiš „OK, ovo je krivo, nećemo to više nikad raditi“.
Ipak, nije da nije bilo. Mama je napravila nekoliko vrsta kolača, ja sam na Badnjak ispekla Gastodivine fritule (inače moj apsolutni favorit po pitanju kulinarskih blogova, ako je netko još nije otkrio neka to učini odmah. Recepti su joj taman pravi omjer jednostavnog i kompliciranog, običnog i neobičnog, da je u mom uredu bookmarkana na svakom kompjuteru), a za Božić smo punili jednu malu tuku nekim od klasičnih američkih punjenja i to je bilo fantastično. Dan poslije smo otišli kod mojih bake i djeda na jedno malo selo u Dalmatinskoj zagori, i možete samo zamisliti koliko je netko od nas tamo uživao. Što od trčanja po dvorištu, igranja po kući, hranjenja koka, maženja kozlića, gledanja mačića, bio je toliko uzbuđen da je jedva malo odspavao poslijepodne, a kad smo sjeli u auto putem kući, održao nam je desetominutni uzbuđeni govor, kao da prepričava što je sve doživio.

I još bih se htjela zahvaliti svima koji su svraćali ovdje, ostavljali svoje komentare i puno puta me razveselili ohrabrujućim riječima. Drage cure, vjerujem da i same znate koliko to puno znači. Također, zahvalna sam i na svim blogericama koje ja pratim, a koje negdje već, u ovoj ili nekoj dalekoj zemlji, žive svoje živote i inspiriraju me svojim radovima. Upravo je nevjerojatno koliko toga sam naučila otkad sam otvorila ovaj blog i počela pratiti druge. I jedna od najdragocjenijih stvari ove godine bili su mi trenuci kad sam vidjela neki tutorial, pomislila „MORAM to napraviti!“ i nisam imala mira dok nisam sašila cvjetić, spalila latice, zalijepila salvetu. Iskreno, nadam se da sljedeća godina donosi više ostvarenih maštanja, počev od mog dvotjednog godišnjeg odmora nešto nakon Nove Godine.
Sad me čeka malo gužve, ako uspijem možda se javim kojom riječju sa zimovanja u Sloveniji, a ako ne, pišem vam s godišnjeg. O hobijima i šetnjama s Bubamarcem.

Grijači za ruke

Evo nešto drugačije, da razbijem malo niz cvjetića, iako kod mene doma već livade nastaju, pogotovo otkad je tata našao u podrumu kutiju sa ostacima raznih materijala.
Teoretski, zima je počela, iako je ovdje opet neprirodno toplo, sivo i vlažno, pa se samo nadam da neće biti novih skoro-pa-onesvješćivanja po uredu s moje strane. Ove praznike radim stalno, tako da nemam baš puno vremena za nova stvaranja, ali se nadam nakon Nove Godine napokon na godišnji, pa ću biti slobodna igrati se po cijeli dan, što sa djetetom, što sa igračkama. A u međuvremenu će pasti i jedno putovanje na snijeg, koje, iako je poslovno, očekujem da će biti jako zabavno i hranjivo za dušu.
Uglavnom, zamislimo na trenutak da je vani ciča zima, pa će biti ugodno ugrijati te umjetno rashlađene misli s malo pletiva, ovaj put grijači za ruke, ilitiga wristwarmersi koje sam plela prije 3 godine. Tad sam živjela u Zagrebu i bila opsjednuta pletenjem grijača, mnoge od njih sam razdijelila, i nekako mi sad opet fale, pa se već neko vrijeme penalim da jedne ispletem, ali još čekam idealnu vunu.

Ovo je mali dio grijača koji su napravljeni po Mermaid uzorku, zasada mom omiljenom. Uslikane su mobitelom za vrijeme jutarnje kave, zato su papuče u pozadini. Otišle su jednoj curi za koju vjerujem da ih je jako voljela. Imam još te vune, sve se mislim da si napravim jedne iste takve.



A ovi dugački pomalo steam punk grijači su moj vlastiti dizajn, ako se tako može nazvati nešto ovako jednostavno. Jako su fini kad se stave, samo moraju ići na vrlo tanak rukav.





Još moram napomenut da razlog zašto pletem grijače, a ne rukavice, je što se bojim plesti prstiće, pa se uvijek uvijam raznim načinima da to izbjegnem. Uostalom, ruke se uvijek može staviti i u džepove, a ovako je zgodnije pojesti i kakvu toplu čokoladnu krafnu.

Torba

Mogla bih preimenovati blog u "Tenchee pravi cvjetiće". 

Imala sam napad flowa ovaj vikend, kažem napad jer sam stvarno izgledala malo obuzeto trčeći u tatinu radionicu dok Bubamarac spava, da probam ostvariti ideju. Već neko vrijeme se mislim dvije stvari: kako bih mogla iskoristiti kožni otpad koji mi leži pokraj kuće, i kako da osvježim svoju praktičnu, ali totalno dosadnu i babsku crnu torbu. Ispalo je da su oba pitanja imala zajednički odgovor. 

Ružice su zasad prošle test Bubamarčevog čupkanja i ispada da je ljepilo dovoljno jako. Već imam neke ideje kako bi se od crvenih moglo napraviti neke ogrlice, ali to će pričekati idući vikend. Zasad jedva da sam ovo uslikala. 

Čarolija

Imala sam jednu krpenu vrećicu koju sam zadržala jer mi se sviđao materijal, iako je bila pretanka i potpuno nepraktična. Sad znam šta sam čekala, malo igre i pretvorila se u tri cvjetića koji će poslužiti kao ukosnice ili broševi. I to tek za početak. 

Božićno ukrašavanje vol 2

Evo još nekoliko slika božićnih điđa po kući koje sam poslikala još prošli tjedan, ali ih nisam stigla staviti na web.
Lanac od tikvica i vilin-konjica iznad prozora i ekipica na kredenci.

Sad kad je zapuhala bura napokon se uklapaju u sezonu. Svi nešto kukaju kako je hladno, a ja sam jedva dočekala da napokon prođe ono grozno jugo od kojeg sam se skoro onesvijestila na poslu prije par dana. Zrak je tako svjež i čist, nebo i more su savršene boje, a sunce, pa makar i zubato, je naprosto divno nakon one silne kiše. 

A na zimu se ne žalim, napokon mogu nositi sve one kape i šalove koje sam isplela. Sjećate se kako sam prije milijun godina obećala uslikati kapicu na sovice na Bubamarcu? Nisam zaboravila na to, on samo nije htio držati kapu na glavi duže od sekunde, a toliko mi je očito potrebno da upalim fotoaparat. Ali sad kad je zahladilo, odjednom mu nije problem zadržati je na sebi. Ovo nas je uslikao muž/tata prije nego smo izašli vani trčati za golubovima, ne kuže se baš sovice, ali se kuži da smo oboje umotani u pletivo. 

Blagdansko ukrašavanje vol 1

Kako ono reče; za božićno ukrašavanje treba prvo odabrati temu. Kod nas se tema "prirodnih ukrasa" nekako uvijek nameće, budući da imamo jedan vrlo specifičan prirodni ukras i inače, a pogotovo u ovo doba godine.

Naime, južni je zid trpezarije gotovo cijeli u staklu,a  odmah uz njega raste stablo naranče, koje baš negdje u ovo vrijeme postanu velike narančaste sočne kugle. Iako slikavanje kroz staklo, pa još i prema svjetlu, nije baš laskavo, pa na fotografijama nikako ne mogu dočarati kako to ustvari izgleda, otprilike je ovako:

Ovim putem se ispričavam svim mojim prijateljima koji nekad svrate ovamo jer znam da smo dosadili Bogu i narodu sa tom narančom, ali mi je doma smatramo već za člana obitelji. Nekako uvijek mislim da nam je uz nju jelka potpuno bespotrebna, iako se o njenoj nabavki još vijeća. 

Ipak, u duhu prirodnih ukrasa, skupila sam kraj posla nekoliko šiški. Zbog silnih kiša koje padaju zadnjih mjesec dana, morala sam odabrati one koje su relativno nedavno pale, jer su na onim starijima već izrasle nekoliko centimetara visoke gljive. Također, jedan kolega me upozorio da ih prvo unesem na neko toplo mjesto koje nije stan (podrum npr.) da izađu sve bubice koje su se unutra sakrile od zime, jer je imao neugodna iskustva da su se mnoge razmilile po dnevnoj sobi. Savjet sam poslušala, a nakon toga sam ih malo natapkala ovom snijeg-masom sa šljokicama koju sam pribavila u hobby-art shopu. Smjesa je super, može se nanosit i nožićem, ali ja sam je samo natapkala spužvicom po vrhovima šiški. 

Za sada, evo jednog jednostavnog detalja mog blagdanskog ozračja. Nekoliko šiški sam stavila u običnu staklenu vazu, zajedno sa Unicefovim ukrasima od tikvica, koji su mi apsolutni must have svake sezone. Radi se o pravim malim sušenim ukrasnim tikvicama (unutra šuškaju sjemenke) s ocrtanim jednostavnim motivima. Nažalost, ne vidim da ih više imaju u Unicefovom web shopu, ali svakako preporučam da bacite oko tamo, ili u njihov dućan u Ilici 8, jer uvijek imaju jako šarmante blagdanske stvari, a novac koji date ide za pomoć djeci. Ne znam što ima božićnije od toga. 

nevjerojatno, još krpenih cvjetića.. i jedna narukvica

Za razliku od svih ostalih kreativnih blogerica, ja još malo odolijevam božićnom ukrašavanju, jer ne volim kad se s tim prerano počne, pa se do blagdana stvar razvodni. Ali muzikica sa onim zvonkim zvukovima je počela na radiju, a od svih blagdanskih postova koje sam vidila na drugim blogovima i ja sam zaražena virusom, tako da je ovaj zeleni broš dobio tri bijele perlice koje izgledaju kao tri grude snijega na boru

Imam jedan "kostur" široke narukvice, prije je bila presvučena nekom tkaninom koja se ofucala pa sam je skinula, s namjerom da kupim napokon taj Mod podge i osvježim je nekom novom krpicom. Ali kako je ova kiša padala doslovno svaki dan u studenom (ja ne bih rekla, ali kažu meteorolozi), nije mi se dalo prošetati do hobby art shopa. Danas više nisam mogla čekati, jer sam imala tkaninu koja se super slaže s ovim brošem i mogla sam napraviti dobru kombinaciju, pa sam je odlučila zalijepiti (bar za početak) univerzalnim ljepilom.
Srećom, nijedna izreka ne vrijedi za sve situacije, pa ni "strpljen, spašen", tako da mi ovaj nestrpljivi uradak nije uopće ispao loše. Ipak, mislim da će sloj Mod podgea i naknadno dobro doći, a i još uvijek mislimd a sam ja daleko preneuredna za lijepljenje, uvijek bolje iglu u ruke.