Za gušt

Prije nekog vremena nabavila sam kefir, simbiozu određenih gljivica i bakterija koja fermentira mlijeko u ukusno i zdravo istoimeno piće. Već sam se jednom bavila tim uzgojem, ali budući da sam bila jedina koja je to pila, uskoro je količina kefira koja se proizvodila i količina mlijeka koju sam na to trošila prešla granicu razuma, pa sam ih se na kraju riješila. Ovaj put sam bila potaknuta time da je Bubmarac veliki fan svih jugartastih proizvoda, a ni mom tati nije mrsko. U međuvremenu sam naučila i rješavati se jednog dijela bakteriogljiva, tako da održavam otprilike konstantnu količinu.
Je to jedna svakodnevna mala gnjavažica bez koje bi se moglo živit, ali meni zasad nije mrsko to svakodnevno cijeđenje, pretakanje i ispiranje. Napitak je jako ukusan dok je svjež, ali nakon jednog dana u frižideru, iako je dobar, postane malo prekiseo za naš ukus. Zato, ako ne uspijemo popiti sve dok je friško, jučerašnji kefir „spasim“ tako da od njega napravim smoothie.
Bubamarac je na mamu i OBOŽAVA smoothie-je, pa je ova kombinacija banane, kefira i soka od crnog ribizla nestala za tren, dobila sam samo pogled „a nema još?“.

Smeđi organza cvjetić

Tko je ono rekao da su cvjetići zarazni?
Bome jesu. I zabavni su. Prije nekoliko večeri sam se super zabavila paleći latice ovog organza cvjetića nad svijećom, a jutros sam ga napokon dovršila dok su još svi spavali. Sviđa mi se kako se donje latice praktički spajaju sa plavim šalom.  A znam kome će se svidjeti kombinacija boja :)

Vintage laminat u radnoj sobi

Nisam odavno pisala o radovima na kući. Nije da smo se ulijenili, radimo koliko stignemo, ali nam je raspored malo zgusnut. Moram pohvaliti svog muža da je, između ostalog, napravio drvene unutarnje stepenice, kojima sam prezadovoljna,  a njega muči što malo škripe pa gledamo kako da to riješimo.

Već sam spominjala kako su nam se u procesu uređivanja stana ukusi polako približili jedno drugom. Kad smo tek počeli, činilo se da se nikad ni oko čega nećemo složiti. Prosto mi je neugodno kad se sjetim koliko smo se puta svađali u dućanima s keramičkim pločicama, sanitarijom i namještajem. To je otprilike izgledalo ovako

Ja: evo ovo mi je super.

On: Jesi ti normalna, dobit ćemo shizofreniju od tih boja!

5 minuta kasnije

On: Evo, šta kažeš na ovo?

Ja: nešto kičastije u životu nisam vidila.

Pojma nemam kako se to dogodilo, ali s vremenom smo se počeli okretat za sve sličnijim stvarima. Dok gledate i smišljate sve te stvari, ukus vam se mijenja, i neke stvari vam se svide koje prije niste baš razmatrali, i valjda se to dogodilo i s jedne i s druge strane. Na kraju smo došli do toga da me on odveo u dućan gdje je vidio lijepih laminata, i ja sam zapela za točno iste one koji su se i njemu dan ranije najviše svidjeli.

Ko za vraga, laminati koje smo odabrali zovu se Vintage i Rustic. Iskreno, nisam baš mislila da ćemo urediti kuću u shabby stilu, ali sve se nešto prema tome krećemo. Ako ćemo se razbacivat izrazima, čak su i pločice koje smo uzeli za glavno kupatilo pomalo Coastal Cottage, čime ću vam se pohvaliti kad ih postavimo, pa svratite na blog za kojih milijun godina.

Neću vam pokazivati baš sve što smo radili, ali laminat u radnoj sobi naprosto moram. To je ovaj već spomenuti Vintage, s otisnutim nazivima vina i detaljima sa starih vinskih boca. Mi smo totalno zaljubljeni u njega, sad kad je postavljen još i više. I ne mogu vjerovati da smo kupili šareni laminat, ali zaključili smo da uvijek možemo, ako nam jednom dosadi, staviti tepih preko. Zasad, čini se da zove nekakve shabby police. 

Disclaimer: Boje na slikama ne odgovaraju baš originalu, jer ne uspijevam doći kući za vrijeme danjeg svjetla, pa sam ga slikala navečer i koristila opciju "available light", a onda u programima za obradu slika pokušala dobiti boji sličnu stvarnoj. Ali detalji su bitni.

Proljeće će biti i u decembru, 13. ili bilo kog drugog

Ispada da je super imati punu vreću radova koji su 99% dovršeni, pa se sad sa jako malo truda mogu kititi ipak svojim perjem. Samo perjem iz nekog drugog vremena.
Dakle, evo jedna kapica koju sam isplela prije dvije godine. Bila sam na zimovanju te zime, i u Austriji u nekom yarn shopu kupila dva klupka mekane fine vune koja je koštala ko Sv. Petra kajgana. Iz nje je nastala ova skromna kapica. Kako sam tada imala dugu kosu, još mi je nekako i stajala, ali sad kad sam se ošišala izgledala mi je nekako prazno na glavi, pa sam odlučila osvježiti je malo.
Malo kopanja po ostacima vune, kukica i pola sata vremena, i nastadoše ovi cvjetići u jesenskim tonovima.

Čak sam i prvi put nakon sto godina odradila i turu onog idiotskog samofotografiranja, da vam pokažem kako se lijepo slaže sa maramom koju već imam. Za jesen sam spremna, i to u vedrim tonovima.
Samo jesen nikako da se pojavi. Trenutno ne da mi ne treba ni kapa ni šal, nego mi je i lagana jaknica uglavnom višak.

Krpeni cvjetići

Prije dvije godine isplela sam jedan bolero praktički do kraja, ali ipak ne potpuno. Nekako, kad sam došla do pred sam kraj, kao da ga nisam htjela dovršiti, jer nisam znala točno što s njim. Vuna je neka neobična kombinacija roze i smeđe, meni dosta lijepa, ali ne baš u stilu s odjećom koju inače nosim, pa nisam bila sigurna preko čega bih ga nosila.
Na taj bolero ide jedno ili dva dugmeta, a kako je dosta jednostavan, trpi malo posebnije dugme koje privlači pažnju, i u tu svrhu mi je mama tad kupila dva dugmića na svijetloroze ovce. Dugo su mi se te ovčice muvale pred očima i podsjećale me kako jadni bolero leži u ladici i samo čeka da netko uvuče ostatke končića i zašije dugmad, a to nikako da se dogodi. Naravno, danas, kad sam odlučila da bih to napokon napravila, nisam više imala pojma gdje su te ovčice.
Tražeći njih, sredila sam dijelove svoje sobe koji su u najvećem neredu. Nisam (još) našla ovčice, ali sam zato našla neke stvarčice koje su bile korisne za jednu drugu stvar koju želim napraviti već neko vrijeme: cvjetiće od tkanine. Jako mi se sviđaju ti cvjetasti i blesavi broševi koji se sad nose, i baš sam htjela probat nešto sama spetljat, od stvari koje već imam u kući. Pa evo. Nisu umjetnička djela kao oni na Izzy creations, ali su barem u skladu s mojom robom, pa se nadam da će bit iskorišteni.

Mirisni muffini

Jučer je nekome u mojoj kući zagorio krumpir (I'm not naming names) i nakon nekoliko sati zračenja još se osjetio onaj grozni miris zagorene hrane svugdje po kući. U nekom trenutku je ipak trebalo zatvoriti prozor, jer čak ni u Dalmaciji nije toliko toplo, a ko za inat nisam mogla pronaći nijedan od milijun svjećnjaka za eterična ulja koje posjedujem.
Onda sam se sjetila trika koji me je prošle zime naučila mama, kako prekriti neugodan miris u kući, nakon što nešto zagori ili kad kuhate svinjske nogice, suho meso i slično, a popodne dolaze gosti na kavu. Ispečete aromatične i mirisne kolače! Najbolje, s puno cimeta.
Cimet se voli sa zimom, a i sa jabukom i citrusima, pa sam nabrzinu zamiješala jednostavne muffine, u koje sam ubacila malo zobenih pahuljica, jogurta, ribanu jabuku, malo limoncella kojeg sam donijela nedavno od bake i naravno, nasula poprilično cimeta. Odlična bi bila i korica limuna i naranče, ali oni mi još nisu dozreli. Petnaest minuta kasnije, kuća je mirisala na kolačiće, a imali smo šta i prigristi.
Eto, možda nekome pomogne.

Jedan sasvim običan šal

Evo sam isplela još jedan šal. Seka mi je kupila ovu finu vunu prošle godine, jako je mekana i ko stvorena za nešto poput šala, što ide direktno uz kožu. Koliko je ugodna na opip dovoljno govori što bi Bubamarac nekad uzeo šal sa strane koju sam isplela i prislonio na lice kao što to čini sa plišanim igračkama koje voli.

Što se tiče uzorka, on je totalno jednostavan, malo čak i preobičan za moj gušt. Ovaj šal nosi šarena vuna i nije mu trebao neki uzorak, ali ja bih radije sad neki malo zahtjevniji. To do lista mi je poveća, moram još isplesti za sebe jednu kapicu na sove, a i ponovo napraviti grijače za ruke, tzv. wristwarmers, jer su mi se prošli rastegli. Iako sam vidila još puno prekrasnih mustri, mislim da ću ostati vjerna svojim omiljenim Mermaid grijačima, kojih sam isplela nekoliko pari i svaki put su posebni.

Inače, ovdje je opet jesen, nakon što je u subotu bilo praktički ljeto. Bili smo u šetnji na Bačvicama i ljudi su se kupali (to su oni stariji, fetivi, Splićani koji se kupaju svaki dan ako ne pada kiša), nosili suknjice i kratke rukaviće, a na Bačvicama je bila promocija skijanja. Neke cure su kao „skijale“ na rolama i sa skijaškim štapovima, a na štandu su se dijelili čvarci. Nažalost, nisam slikala bizarnu atmosferu jer sam imala pune ruke posla hvatajući Bubamarca, koji jako voli ići za djevojčicama pa je htio među ove na rolama.

Kapica na sovice - gotova

Evo je, kapica na sovice!

Trebalo mi je tjedan dana da je napravim, što je inače dovoljno za barem tri kape. Naime, upute su napisane za tri veličine: beba, dijete i odrasla, a ja sam nekako uzela za logično da pletem ovu najmanju. Iako Bubamarac ni tehnički nije beba, a uz to ima kosu trogodišnjaka. Ili trogodišnjakinje. Mamica in denial.
Tek pred kraj sam prihvatila da to nikako neće ići, isparala i krenula ispočetka, a to što Bubamarac sve marljivije hoda, trči za golubovima i djevojčicama na trgu i sve češće razumije što mu govorim rezultiralo je time da sam počela prihvaćati da više nije beba, nego dijete.
Mladi gospodin trenutno spava, a ja sam bila nestrpljiva da se pohvalim, tako da će slika na modelu doći kasnije. A ja idem vidit šta ću sljedeće plest.