Happy halloween, ako se to već čestita

Već tjednima su na internetu svi ufurani u Noć vještica, u svom njenom američkom obliku. Meni je ovo posebno doba godine, ali ne vežem ga uz maskiranje, zastrašivanje, pa ni rezbarenje bundeva, jer sam odrasla u Dalmaciji, gdje ih baš i nema puno.
Moje asocijacije vezane za ovo vrijeme uglavnom su krizanteme u svoj njihovoj ljepoti koje se prodaju posvuda, i stalno ih netko nosi, jesenske boje planina u dalmatinskoj zagori, i obiteljske priče o starim vremenima koje se prepričavaju na groblju i po povratku kući. Obično do kasno navečer moji baka i djed pričaju neke stvari koje dosad nisam znala o ljudima kojih više nema, ali su ostali na neki način prisutni zbog utjecaja koji su imali na nas koji smo ovdje.
Ipak, evo jedna slikica pomalo u Halloween štihu, koja je nastala jer sam danas radila svoj prvi crni rižot. Ispao je neloše za prvi put, svakako bolje od mojih prvih njoka, ali ima nešto prostora za napredak.
Najpozitivniji ocjenu dao mu je Bubamarac, a njegovu umazanu facu morali smo uslikati iz svih kuteva.

Ogrlica od pluta i perlica

Dok sam pisala ovaj dio „o meni“ i razmišljala o raznim hobijima koji su mi se zasad ugasili, sjetila sam se faze izrade nakita. U usporedbi s onim što sad vidim da ljudi rade, to je sve skromno, ali tad me zabavljalo. Iskreno, najdraže radove sam sve nekome poklonila, a većina onoga što je ostalo kod mene mi je sad totalno bezveze. Ali malo kopanja po starim mailovima dovelo me do slikica ogrlice od pluta koju sam, prije 5-6 godina, napravila prijateljici za rođendan.
Ustvari nisam baš sigurna je li prijateljica tu ogrlicu uopće nosila, nisam je nikad s njom vidjela, a u njenu obranu, moram reć da sam tad bila pomalo nespretna sa vezivanjem „tunje“ (ne znam kako se to službeno zove, onaj prozirni konac na koji se nižu perlice i s kojim se peca riba), tako da bi se znala odvojiti od kvačice. Možda joj se odmah u početku pokidala, a perlice pobjegle u mrak, ali mi nije imala srca reći. A možda je još drži u nekoj kutijici.
Nije to ni bitno, ja sam uživala dok sam je radila i bila prezadovoljna konačnim rezultatom, a poslije mi je ionako draže riješiti se stvari. Oduševila me kombinacija perlica boje višnje i plutenih krugova, kojima sam dodala sjaj običnim prozirnim lakom za nokte.

Jugoburno.

Vani je nešto što se zove „škura bura“. Nešto kao tmurna bura u prijevodu. Za kontinentalce: tipična bura je hladna i suha, ali rastjera sve oblake i nebo obično bude vedro i plavo, a osjećaj kao da vas je vjetar unutra cijele očistio. Za razliku od juga kad je toplo, nekad čak i vruće, ali, osim što je sivo i pada kiša, obično se osjećate ko zamućena voda, nekako teško i kao da vam je zdrava pamet zamaskirana slojem mulja. Škura bura je neka neobična kombinacija, jer je jako hladno od vjetra, a oblačno i pada kiša. Ali iako se vani čovjek smrzne do kosti, to mi je baš drago vrijeme, jer zadrži onaj neki lijep osjećaj od bure, a dok iz toploga kroz prozor gledaš kako divljaju grane borova sa sivom podlogom, dođe ti samo da skuhaš čaj, ispečeš muffine, i naravno počneš plesti.
Prije dva dana je bilo jugo i ljudi su na cesti bili ludi ko kupus. Kolegica i ja smo se vraćale s posla i vidjele da je jedna cesta u Solinu blokirana policijskim vozilima, pa smo pretpostavile da prolazi netko važan (predsjednik ide u Solin Građu kupiti pločice? Zašto ne?) ili se prevozi neki opasni teret. Ostatak dana provela sam bezbrižno se baveći svakodnevnim kućno-obiteljskim stvarima, a sutradan ujutro putem prema poslu na onoj je cesti još stajala policijska blokada. „Šta je ovo?“ pitala sam nedužno, na što me kolegica informirala da na benzinskoj stanici od jučer popodne stoji čovjek s bombama i prijeti da će ih bacit.
Nije mi namjera ulaziti u slučaj, jer o tome možete iz medija saznati puno više nego vam je potrebno. Htjela sam reći da moj plan ignoriranja medija i stvarnosti očito funkcionira, a stvari koje je baš bitno da saznam, čisto da slučajno ne odem negdje gdje bi me netko mogao raznijeti, ionako saznam u prolazu.
Moj je dojam da svako 20 minuta neki oblik medija objavi vijest kako je netko rekao, ili neka studija pokazala da nam dolazi razdoblje u kojem će svima biti još teže nego dosad. Prava kriza stalno tek počinje. Koji je smisao toga, moj skromni um ne dokučuje, ali stvarno više nemam želuca za takve stvari, kao ni druge kategorije medijskih, političkih, ekonomskih i društvenih bljuvotina.
Stoga, muffine u pećnicu, s djetetom sjesti na pod i slagati kockice, dok se vrijeme ne razbistri. Obući dva džempera po ovoj buri, da se manje troši na grijanje. I, za ime svijeta, keep positive, kako god znate.

Napomena: ovaj je post napisan jučer, ali mi ga nije htjelo objaviti, a žao mi da propadne. Iako su se vremenski uvjeti promijenili u međuvremenu, simbolika škure bure nije, pa sam ostavila sve kako je.

Sezona je napokon počela

Kolegica i ja svaki dan sve kasnije dolazimo na posao. Nju je očito uhvatila jesenska pospanost pa joj se teško ustat ujutro, a ja se od 6 do 7 uhvatim pletiva uz kavicu ko pijan plota. U nekom trenutku pogledam na sat i vidim da bih trebala krenit, ali pomislim „ma još samo jedan red“.
Moja misija skretanja pozornosti sa vijesti na obitelj i hobije je očito uspjela, budući da sam se jutros putem prema poslu čudom čudila zašto je jedna cesta u Solinu još blokirana. Promakla mi je, naime, vijest da neki čovjek od jučer popodne stoji tamo s bombama, a oko njega specijalci. Umjesto time, ja sam se jučer bavila slaganjem kocki po podu, škakljanjem i glupiranjem, a i proglasili smo da je Bubamarac prohodao, pa sada samo hoće vježbati, što radije čini s nečijim prstom u svojoj šaci.
Kad je Bubamarac zaspao, pogledala sam prema mašini iz koje bi bilo korisno izvaditi suđe, prema robi koju bih mogla složiti, i prema klupku vune s iglama, i odlučila se za ovo treće.
Šta pletem? Kapu na sove. Za Bubamarca. Ideja mi je ustvari napraviti iste kape za mene i njega, da se zna da je moj. I ako mi dotad ne dosadi pattern, jednu tamnosivu za njegovog tatu, pa ćemo biti jedna usovljena obitelj.
Nedavno sam se nakon sto godina ulogirala na Ravelry, fantastičan site za sve koji vole pletenje i kukičanje,  i prvo što sam ugledala bila je ta kapa, koja je očito na Ravelryju hit sezone. Što uopće nije čudno, jer je preslatka, a prilično jednostavna za napraviti. Malo igre običnim pletenicama i par dugmića  - eto male slatke sove. Upute za izradu su besplatne ovdje, a evo kako to kod autorice izgleda:

Foto via Penguin Purls

Tko je za pletenje?

Dragi moji, ovaj blog nije jedino što sam zapostavila u zadnje vrijeme. Imali smo doma šušur prve kategorije, i najljepše vrste, jer mi se prošli vikend udala mala sekica. Ja sam još pod dojmom i uzbuđena ko kad sam se ja udavala, što je i red, jer sekica je jedna jedina. I htjela bih s vama podijelit neke detalje s vjenčanja, neke smo stvarčice (konfete, npr) i sami radili, a ispale su neloše, ali u navedenom šušuru nismo ih uspjeli uslikati. Uslikala ih je fotografkinja, pa kad se toga dokopam, podijelit ću neke stvari s javnosti (uz suglasnost glavne zvijezde, naravno).
U međuvremenu, čak je i u Dalmaciji zahladilo. Do prekjučer smo se nekako još izvlačili na ljeto, barem je meni u glavi tako bilo, sjedenje na suncu, lagana robica, ljetne bojice i hrabri piciginaši. E sad je zaburilo i zakišilo i neki led mi se zavukao u kosti, tako da sam napokon prihvatila da je jesen.
A uz hladno vrijeme moja prva asocijacija je pletenje. Prošla je zimska sezona bila prva nakon puno godina u kojoj nisam plela. Bubamarac je tad imao tek par mjeseci i s njim sam imala pune ruke posla 24/7, jedva sam stizala skuhati nekakav ručak i obaviti minimum kućanskih poslova. Sad je nešto veći, i iako je u onoj zahtjevnoj fazi kad želi hodati dok ga netko drži za rukice, uz njega se može puno više toga, pa smo čak muž i ja počeli opet  zajednički gledati serije na laptopu. Stoga se nadam da ću uspjeti uskoro i pronaći neko vrijeme da zavrtim igle pokoji put, i da i sebe i Bubamarca počastim s nekakvom zabavnom kapom i šalom.
Prije nego se uhvatim posla, morat ću ipak dovest kuću u normalno stanje nakon stampeda gostiju od prošlog tjedna (još perem posteljinu i peglam stolnjake), a i izgleda da nas čeka branje maslina ovaj vikend. Taman dovoljno da glavica smisli šta ću uopće radit (već sam pribavila neke lijepe i mekane vunice).
Tako da, u međuvremenu vas ostavljam sa slikicama šala kojeg sam radila prije dvije sezone. Cijeli proces je opisan na mom starom blogu koji nije imao sreće, pa ako netko želi napraviti nešto slično, može saznati kako to napraviti ovdje.
Šal je jako efektan i topal, i izmamio je puno komplimenata, jedina mu je mana što je vuna takva da ostavlja dlačice po odjeći, koje onda kasnije treba skidat.

Eto, sretna jesen! (hahahaha, mogu zamislit kako ovo izgleda onima na kontinentu)

Sastav Jesen u mom vrtu

Jučer sam bila na berbi grožđa kod bake, ili, kako se to tamo zove, trgačini. Dan je bio predivan, ali nisam mogla tratiti vrijeme na fotografiranje, budući da se samo radilo, radilo, radilo.
I crkla sam! Danas me sve boli, a jučer su me leđa razarala. Što je najsramotnije, ja sam bila jedina tamo u svojim dvadesetima, ostali berači su svi bili djedovi, bake, pa i pradjedovi i prabake, a naravno da sam se prva umorila, prvu me je zamantalo sunce, a nekako sumnjam da je ikoga od njih živciralo što im se lijepe prsti od isušenog soka iz grožđa i što im se čičci hvataju za čarape.
U nekom trenutku sam ih besramno ostavila da sami dalje nadniče, a ja sam otišla kući malo pružati svoje intelektualne usluge, tako što sam baki instalirala prijemnik za digitalnu televiziju.
Uglavnom, nas 6 djedova, pradjedova, prabaka i jedna mlada ja ubrali smo, po nekim mojim računicama, oko tone grožđa, za vino koje ja uopće ne volim. Da se bar od grožđa može napravit kakva pina colada, hm.

A ja sam jutros malo slikavala naš splitski vrt u lijepo jesensko jutro, pa evo vam par detalja.

Mlada salata, celer i rotkvica dočekuju prve sunčeve zrake:

Gredica rikole:

Šipak, mislim da je spreman za branje:

I stari sić sa palmicom i mala kamenica:

Eto dašak jedne od najljepših stvari života u Dalmaciji: sunčanih jesenskih dana.