Tatine sjedalice u novom ruhu

Pažljivi čitatelji već su primijetili da ovo nije blog samo o mojim DIY aktivnostima. Dabome da nisam ja postavila onu policu za knjige, kao ni vješalicu za jakne.
Ovaj put hvalim svoga tatu, koji je bio vrijedan ovo ljeto, pod kreativnim navođenjem moje mame.
Prvo je sredio fotelju koju su on i mama našli pored kontejnera. Da, da, netko je ovo bacio (u staroj presvlaci, ali u sasvim dobrom stanju). Nova spužva, nova presvlaka i par slojeva laka na drvu, i ova je fotelja svima omiljena postaja.

Onda je došao red i na stolice. Ove su stolice stare otprilike koliko i moja sestra, datiraju iz 1985. i odlično se drže. Tražili smo po slikama kako su izgledale u originalu: bile su tamnosmeđe i imale su smeđa karirana sjedišta. Prije desetak godina smo ih obojali u svijetlozelenu, a svijetložutu presvlaku koju je moje dijete previše puta nahranilo kašicama, juhicama, mesom i umacima tata je promijenio u ovu, sličnu onoj s fotelje.

Veliko "bravo!" ide mome tati i za bojanje zidova u kući, kao i za neodoljivi burek s mesom kojeg je svladao nedavno.

Sukulenti u jogurt kanticama

Dakle, idemo nazad na moju vrtnu terasu.
Sjećate se kako sam je pompozno najavljivala?
Mda, dakle, uspjeh je polovičan.
Biljke koje sam vam pokazivala su preživjele, ali ne izgledaju baš najbolje. Nije naodmet napomenuti da je ljeto jaaaaaaako neljudski vruće i sušno, i da se ni ja ne osjećam najbolje. Uglavnom, bio je vrući period od ne znam koliko dana kada ih nitko nije zalio i kada su svi listići s mente pootpadali, ali to nije tako loša stvar jer se bila previše rastegla i prorijedila za moje želje, pa sam je stesala u mali grmić, a ona se brzo potpuno zazelenila.
Bosiljak je nešto napalo, jer mu je lišće nekako smežurano prema dolje.
A majčina dušica isto ne izgleda onako živahno kao na slici u knjizi o kućnom bilju, ispod koje piše: majčinoj dušici ne treba ništa, samo sunce i rijetko zalijevanje (bar je toga imala!).
Vlasac... ne želim razgovarati o tome. Kao ni o peršinu. Možda se oporave. Skoro sam se onesvijestila kad sam na blogu vidjela kako su prije izgledali.

Uglavnom, kad sam uredila one kantice od jogurta, uhvatila me ogromna želja da nešto sadim u njih. Ali, šta, avaj, mislila sam. One su ustvari dovoljno velike za mnoge biljke, ali većina tih fikusa i sličnih se meni uopće ne sviđa. Pa sam otišla malo na Pinterest da se podsjetim šta mi se sviđa, i brzo sam se sjetila: - sukulenti!

Još jedan argument za sukulente je bio sljedeći: spustila sam se u tatin vrt oko podne, temperatura trideset i dvjesto, i gledala koje biljke ne izgledaju klonulo ni smežurano. I to su redom bili sukulenti.

Uglavnom, izbušila sam rupe u kanticama, na dno stavila pijesak i kamenčiće, a gore zemlju i kompost, i pobadala različite reznice. Onda sam sjela za komp i čitala o tome kako se ustvari sade sukulenti (uvijek brzopleta). Ova cura piše interesantan blog o malom sukulentastom vrtu koji uzgaja uz svoj suterenski prozor. I tu imaju odlični opisi kako se uzgaja sukulente iz jednog jedinog listića.

 

Ispalo je da sam sve krivo radila. Meni je bilo logično reznice staviti u vodu prije sađenja, a oni preporučuju da ih se radije par dana posuši. Također, nikad mi ne bi palo na pamet da se biljka može uzgojiti tako da se listić postavi na zemlju, mislila sam da mora biti ukopan unutra. To me malo kopkalo, pa sam povadila sadnice, ostavila ih preko noći da se malo posuše i sutradan ih opet posadila prema preporukama s bloga. Sad ćemo vidjeti što će se dogoditi, ali barem imam koga krivit ako ne uspije. I imam odakle opet čupkati listiće.

Reciklirane jogurt kantice

Zalaufala sam se!

Pukla me neka inspiracija i jedna mi zanimacija odmah pokreće drugu. Kad mi je počeo godišnji odmor (2.dio), uhvatila sam se rasčišćavanja i organiziranja nekih pretrpanih ormara u kuhinji.
Upalila sam vrlo strogi skener koji provjerava svaku stvar: koristi li se, a ako ne, može li se koristiti za nešto drugo?
To me dovelo do otkrića da imam prepunu kuću plastičnih kantica od jogurta (ustvari, to uopće nije bilo otkriće, znala sam da ih imam milijun, ali su bile dobro skrivene na razna mjesta, da ne vidim više od jedne u isto vrijeme).
Ne znam kako vi, ali mi smo zadnje dvije godine opsjednuti velikim pakiranjima čvrstog jogurta, a nisu nam strana ni velika pakiranja kiselog vrhnja. Pogotovo čvrsti jogurt nestaje brzinom svjetlosti zahvaljujući prijateljima koji mi donose domaće pekmeze: čvrsti jogurt i žlica bilo kojeg domaćeg pekmeza nam je omiljeni desert, a s malo zobenih pahuljica savršen doručak.
Ti jogurti dolaze u velikim plastičnim kantama solidne kvalitete (malo čvršća plastika), i stvarno ih je šteta baciti. Neke smo već koristili kao kontejnere za bojice i pastele, ali su malo ružni sa onim istaknutim reklamnim natpisima.
Pa sam uzela bijelu temeljnu boju u ruke i obojala nekoliko kanti.
To nije bilo baš kako sam zamislila. Tri do četiri sloja temeljne boje, pa ipak se vide slova i slike na kantici. Moram napomenuti da su dva sloja temeljne i jedan sloj lak boje bili dovoljni da se tamnosmeđi krevet i stol pretvore u bijele, ali ovdje je kontrast tamnih slova na bijeloj podlozi jako težak za pokrivanje. Na idućim ću kanticama probat s nekom boljom bojom (primam prijedloge), možda i drugima osim bijele, ali šaljem hint Vindiji da razmisle o kartonskom omotu sa nazivom proizvoda, koji se može staviti u reciklažu, a da nam ostane bijela, za sve upotrebljiva ambalaža.
Svejedno, nakon salvetiranja dezen privlači pažnju s pozadinskog šuma, pa ne izgleda loše.

Ove se kantice mogu koristiti stvarno za svašta. Imaju dosta dobar poklopac, pa možete u njima držati hranu, razne male stvarčice po kući, spomenute bojice i školski pribor.. Ja sam odlučila u svoje prve saditi cvijeće. A to je već tema za, nećete vjerovati, još jedan post.

Quiche od tikvica i kozjeg sira

Ovaj sam post mislila objaviti prije tri mjeseca. Poslikala sam quiche dok sam ga radila, ali nisam napisala tekst.
Pa evo, još uvijek nije out of date, tikvice su na zalazu, ali ih i dalje ima. Recept nije ništa posebno inovativno ni neotkriveno, ali je i dalje fantastična kombinacija okusa ljeta i mediterana.
Ja inače quiche pravim jako često, i unatoč tome, kad kažem da ću ga raditi, moji ukućani uvijek pitaju "a šta ti je taj quiche?". Volim ga jer je prilično jednostavan, u njega možeš staviti što god imaš u kući, a kod mene doma svi vole sve što sadrži jaja i vrhnje. I volim ga jer ga se može napraviti navečer za sutrašnji ručak, zbog čega sam se malo mučila s ovim fotografijama.


U svakom slučaju, treba napraviti

tijesto za quiche

250g brašna
125g maslaca, omekšalog
1 jaje
prstohvat soli

izmiješajte prstima dok ne dobijete kompaktnu kuglu tijesta. Ja je prstima samo utisnem u kalup za pitu, ali nije loša ideja prvo ga razvaljati na otprilike pola centimetra debljine. Stavite tijesto u kalupu u hladnjak.

punjenje

2-3 veće tikvice (ili kad je iz mog vrta, jedna ekstra velika)
na kockice narezan polutvrdi kozji sir (hvala, bako)
malo češnjaka, maslinovog ulja, soli i majčine dušice (sad kad gledam sliku, čini mi se da sam možda stavila i bosiljka?)

Tikvice do pola izdinstati na maslinovom ulju i dodati sir i začine, tako da se kasnije u pećnici ispeku da budu sasvim mekane.

preljev

Kao i za svaki quiche: 4 jaja, malo soli, 2dl vrhnja za kuhanje.

Na tijesto stavite punjenje od tikvica, pa prelijete jajima i vrhnjem. Peče se 20ak minuta na 200 stupnjeva, odnosno dok ne dobije finu boju.

Znate li što sam radila ovog ljeta?

Kako biste znali, kad ne pišem ništa?
Radila sam svašta, od kreativnog do nekreativnog. Stan mi sve manje izgleda ko udomaćeno skladište, a sve više ko pravi dom i ovo smo se ljeto dosta družili sa kistovima i bušilicama.
Vjerojatno najveći korak koji smo napravili bila je polica za knjige, ustvari "polica za knjige". Mjesecima me kopkalo kako da riješimo pitanje držanja knjiga, a bez većih investicija.
Na kraju se to pokazalo kao jedna od onih situacija kada ispadne korisno što mi dragi dovlači doma nešto što izgleda kao smeće. Prije nego smo uselili, prijatelj nam je poklonio 20ak godina staru, nekorištenu kuhinju. Budući da smo se ipak odlučili investirati u novu kuhinju, ova nam je na kraju ostala na tavanu, dok se nismo sjetili da bi viseći elementi mogli poslužiti kao odlična polica.
Uz malo kreativniji razmještaj dobili smo dodatnih iskoristivih polica, a odlično se uklopila i oko komode koju smo već imali. Na kraju je i prijatelj zajaukao da "želi svoju kuhinju natrag".