četvrtak, rujna 15, 2011

Sve je moguće, pa i ono što je normalno

Jedna od meni dražih knjiga jednog od meni dražih pisaca je High Fidelity od Nicka Hornbyja. To je knjiga (i film) koje sam obožavala kao studentica, a Hornby je inače pisac koji na nepretenciozan i duhovit način opiše neke životne istine koje su primjenjive na brojne situacije.
Ima tako jedna scena koju sam zapamtila iz spomenutog High Fidelityja. Naime, radnja knjige odvija se u jednom dućanu ploča, kojeg vode glazbeni entuzijasti i totalni geekovi.  To su oni ljudi koji, kao tinejdžeri, javno i otvoreno prosuđuju ljude prema muzici koju slušaju, za razliku od tzv. odraslih ljudi koji to rade tajno dok se na van prave da sve prihvaćaju.
Uglavnom, Hornby jednom na nekoliko stranica opisuje kako imaju neku lijevu ploču nekog lijevog benda koju nikako ne mogu prodat, i sprdaju se na račun nje jer nitko na svijetu nije čuo za te ljude i ne želi njihovu ploču doma. I onda jednom dođe neki lik, vidi tu ploču, oduševljeno cikne i presretno je kupi kao da je upravo pronašao najveće blago na svijetu. I iz te situacije glavni lik, kojem je život taj čas u, da prostite..., zaključi da ako na jedan običan dan može doć neki lik i kupit tu ploču, onda se bilo šta na svijetu može dogoditi bilo kada. Tako nešto.
Kad sam to čitala, bilo mi je slatko i smiješno. Ali u životu je odonda bilo situacija da sam se toliko navikla čekati nešto da sam počela vjerovati da se nikada neće zaista dogoditi. I onda bi se čekanje prekinulo i čudo dogodilo kao da je to nešto najobičnije na svijetu. I onda bih se sjetila te priče o ploči.
Tako smo se mi nepompozno preselili. U jednu običnu srijedu, ili je bio četvrtak, morala bih provjerit mail history. Računali smo, preselit ćemo se nekad ovih dana, i onda smo predvečer zaključili da bi mogli večeras spavat u novom stanu, i nabrzinu prenijeli  sve što nam za to treba.
U životu sam se selila puno puta, ali nikad samo dva kata iznad. Prije par dana mi je sestra rekla „ti se svaki dan seliš po malo“, jer ja doslovno svaki dan odem kod roditelja i pokupim još nešto naših stvari i odnesem sa sobom. Najmanje stresna selidba IKAD.
Sad kad smo pokrpali najvažnije stvari, čeka nas milijun i jedan DIY, tako da očekujem da će ovo biti uzbudljiva godina. Također, bila sam vrijedna i plela ko da mi život o tome ovisi, ali te slike ne čekaju samo da se napune baterije od fotoaparata, nego i da temperatura zraka padne ispod 30 stupnjeva.
All in all, I am one happy fish.

Broj komentara: 8:

pckristina kaže...

Good for you! Nas tek čeka kupovina stana i selidba. Selila sam se barem deset puta do sada, ali će ovo biti prvi "naš i samo naš" stan (mada će dobrim delom pripadati banci narednih trideset godina). Kada dođem do same selidbe, javiću ti se da mi odaš tajne stressfree selidbe, jer se meni već sad diže kosa na glavi kad pomislim na pakovanje.

tena kaže...

Kristina, ne znam koliko ti moji savjeti mogu koristit, jer praktički nisam ni koristila kutije. Selila sam dva kata iznad, i malo po malo prebacivala što mi treba. Puno hodanja gore dolje po stepenicama, ali dobro za guzu :)

Izzy kaže...

Obožavam tu knjigu. I film. Čak. I za 10 dana imam veliku selidbu. Najveću, najstresniju, ali najsretniju i - posljednju! I moja godina će biti obilježena s mnoštvom DIY projekata, baš kao i tvoja. Zapravo, možemo reći "godine"? Sretno i uživaj!

Medena kaže...

bit će sigurno uzbudljiva godina, čim je tu novi stan kojem treba dati vlastiti pečat, hvala na ovako prekrasnoj i istinitoj priči :) :)

Angie kaže...

Ajde da nekom selidba prođe filmski bez stresa... mene čeka početkom slijedeće godine, valjda neću završiti u crnoj kronici....

heklica kaže...

Mnogo sam volela Hornbyja, ali me je knjiga koju upravo čitam, Slam, jako razočarala. Jedva čekam te DIY projekte :)

mmirandam kaže...

Baš lijepo! Nestresna selidba ;)Da netko i to doživi :)
Ja isto čekam tvoje DIY projekte, da skupim koju dobru ideju :)

heklica kaže...

ja odgovorila kod mene, da ne spamujem ovde :)

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails