subota, kolovoza 28, 2010

Postavljanje pločica

Stan koji pokušavamo nekako dovršiti počeli smo raditi prije dvije
godine (radi se o klasičnoj dalmatinskoj varijanti od koje sam uvijek
zazirala; kad roditelji dignu pokoji kat na obiteljskoj kući da skuće
djecu. Ukusi, principi i filozofija su jedno, a realna životna i
financijska situacija drugo, i mišljenja se promijene kad se čovjek
suoči s brojkama). U to vrijeme ja sam imala više mišljenja o bojama
zidova i vrstama pločica nego što sam imala kila. U međuvremenu sam se
malo zasitila gledajući apartmenttherapy i druge siteove i časopise, i
dok sam došla do biranja pločica za svoj stan već su mi izlazile kroz
uši, a od silnih ideja da će ova soba biti ove, a ona one boje, ostalo
je proglašenje: ma idemo sve u bijelo, ionako ćemo sve pretrpati
šarenim detaljima.
Zidne pločice u kuhinji su prve koje smo kupili, ja sam se zakačila za
njih da sam ih skoro počela grliti u dućanu, jer su bile žute, slatke
i na akciji. Nisam razmišljala o tome da ćemo ih sami postavljati, i
da ćemo, ovako spori i nestručni kakvi jesmo, osijediti dok ih sve
stavimo,budući da su im dimenzije 10x10cm.  Kad su takve najslađe, šta
da im radim.
Uglavnom, slažemo ih već tri tjedna, na njima su se izmijenila već 4
majstora, od kojih sam jedan i ja (prvo sam strahovala da će neke
otpasti, a sad strahujem da će otpasti baš ove koje sam ja stavila,
naravno da i ja i muž znamo točno koje su to). Jedan je problem u tome
što se nikako ne možemo uhvatiti ozbiljno posla i oboje ih stavljati
cijeli dan, jer uvijek netko mora čuvati dijete; a drugi taj što smo
prije početka ušli u duboke teorije o keramici i počeli ih postavljati
na, prema mnogima, bespotrebno kompliciran način, a ne možemo
mijenjati način na pola zida. Tako da ove idu do kraja The hard way. A
kad smo već uzeli ove male, a ne one velike koje izgledaju kao devet
malih, pomiješala sam sive i žute u nekom random uzorku, koji se
naravno još pobrkao tokom slaganja.

Inače, nitko od nas nema nekog iskustva s tim poslom. Ispada da se
postavljanje pločica može naučiti na youtubeu, gdje možete pronaći
milijun korisnih uputa, poput ove


Imala sam ideju da napravim i vlastiti tutorial, ali mislim da nismo
dovoljno stručni da bismo nekoga učili. Ipak, želim prenijeti ovu
poruku: to se može. I ako ste geekovi s djetetom od 11 mjeseci. Ljudi
oko mene se stalno čudom čude što smo se usudili pokušati to sami, ali
ja zasad ne mislim da smo uzeli više nego što možemo podnijet. Jedina
je razlika da smo mi nešto sporiji od stručnjaka, koji su već uhvatili
ruku, i, ako ćemo iskreno, često i ne paze toliko kao netko tko radi
za sebe.

četvrtak, kolovoza 19, 2010

Kredenca

Otkad smo preselili, moja je mama htjela jednu staru kredencu iz 1950-ih u trpezariiji. Ustvari je bacila oko na staru bakinu koja je sjedila u šupi u Slavoniji, ali se tada činilo jednostavnije pronaći neku bližu nego prebacivati ovu iz Splita. I tako su moji roditelji redovito obilazili RETO-centar i zapitkivali sve koje poznaju imaju li koju kredencu koje bi se htjeli riješiti, ali sve što su pronašli je odgovor "A mi smo to imali na vikendici, a ne znam gdje je sad". Na kraju su ipak dovukli staru bakinu.

Prije dvije godine to nam je bio najveći projekt. Trebalo je prepraviti oštećene, rasklimane i crvima izjedene dijelove, a onda smo je obojali u prilično sličnu kombinaciju boja u kojoj je već bila. To nam se ionako najbolje uklapalo u prostor.

Ovako je izgledala kad smo je tek obojali, stavili nove ručke i vratili na mjesto. A dolje su slike koje pokazuju kako izgleda danas.



nedjelja, kolovoza 15, 2010

VESELE PEPELJARE

Petnaest minuta, dok dijete spava, sasvim je dovoljno za napraviti nešto, ako se već tjedan dana u glavi kuha ideja. Pronašla sam u samoposluzi ove simpatične, jednostavne, a ipak neobične pepeljare, i nisam mogla odoljeti a da ih ne osvježim nekim uzorkom. Jako neobično izgleda kako se lomi i mijenja slika s obzirom na tanje i deblje dijelove.


Kravice idu jednoj mladoj dami, kojoj je danas rođendan, a prošli tjedan sam je učila da zapamti riječ decoupage, što joj nije baš išlo. Nadam se da će ovo pomoći, a ako ne pomogne, dekupažirat ću joj na pepeljaru riječ "decoupage".

utorak, kolovoza 10, 2010

ČAŠA ZA OLOVKE

Ovaj smo vikend išli na pir, i u nedjelju ujutro na stolu su me dočekali ostaci ukrasnog papira u kojeg smo umatali vjenčani poklon. Taj mi je papir baš prekrasan, i htjela sam nekako iskoristiti to malo što je ostalo, da uživam i ja u njemu, pa sam pronjuškala po kući što bih mogla preurediti. Naišla sam na ovu čašu za olovke:



Sad kad gledam sliku, ne izgleda loše ni ovako, ali meni nikad nije bila draga, a i nekako se ofucala i dosadila nam, tako da sam je mirne duše oblijepila. Papir sam lijepila ljepilom za decoupage samo sa donje strane (u biti, nanosila sam ga na čašu), a nisam ni mazala sve, nego samo početak i kraj te gornji i donji rub cijelom dužinom. Nekako sam zaključila da manje ljepila znači manje šansi da se nešto pokida, zgužva ili raskvasi, a papir je dovoljno čvrst da se sve moglo lijepo utegnuti. Evo rezultata:

nedjelja, kolovoza 01, 2010

STARA DJEČJA KOLICA

Muž i ja pokušavamo dovršiti nadogradnju na kući kako bi se napokon mogli preseliti. Kao i većini ljudi u ovoj zemlji, svako malo fali para, pa smo se odlučili sami napraviti neke radove, uključiv i postavljanje pločica. Nedavno smo to spomenuli mome djedu, pa je muž dobio sat i pol vremena dugu priču o tome na koje je sve načine moj djed kada postavljao pločice.
Najzanimljiviji dio je prvo postavljanje. Bila je 1963. i moj djed je čuo da neki ljudi stavljaju keramičke pločice na zid u kuhinji, ali nitko koga je poznavao nije to imao. Bio je neki čovjek u Vrgorcu koji ih je postavljao, pa se zaputio do njega da vidi bi li ovaj to mogao njima napraviti, i koliko bi to koštalo. Međutim, čovjek je imao dogovoren neki veliki posao "u Neretvi" pa je mogao doći tek za nekoliko mjeseci. Ali, dok su se njih dvoje razgovarali, moj je snalažljivi djed gledao kako on to radi, kupio pločice i postavio ih sam.
Ta me priča podsjetila na dječja kolica, koja je, isto tako iz glave, nekoliko godina ranije, napravio za moju mamu. Dotad nikad nije izbliza vidio kolica, ali je nekako u glavi zaključio kako bi trebala izgledat i napravio ih od drveta. Nakon što su poslužila svrsi, spremljena su na tavan i tamo sretno živjela sa paucima i crvićima sve do ljeta 2006, kad su dido i baka sređivali krov i napravili ogromnu čistku na tavanu. Izvadili su ih da ih svi malo pogledamo, prije nego ih spale. Očito smo mama i ja dovoljno glasno vrisnule protiv, da su nam dali da ih nosimo u Split i pokušamo malo dotjerati. Ovako su izgledala kad smo ih donijeli:



Tog se ljeta u zapadnom dvorištu naše kuće stalno nešto bojalo. Susjedi su se možda nadrogirali mirisom, ali mi smo se odlično zabavljali (očito smo se i mi nadrogirali mirisom). Uglavnom, kolica smo očistili od većine živih stvorenja i njihovih nusprodukata, popravili neke dijelove, obojali ih i s unutarnje strane stavili neki dječji materijal. Mačka Vanda ih je odmah prihvatila kao udoban krevetić, između ostalog i jer su bila u ugodno hladnom predsoblju.



Još moram napomenuti da kolica zaista voze, samo im malo škripe točkovi. Ipak, djed nam je zabranio da ih iznosimo u javnost "jer su nesavršena". "Mlad sam bio, neiskusan", veli.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails