Plavo i sivo i flafi

Za slučaj da ikada dođe jesen u ove krajeve, ja ću biti spremna.
Jer, naime, šta ja radim dok je vani 35 u hladu, između pakiranja i raspakiravanja kutija? Pletem. Džempere. Od vune.

Mama mi je ljetos donijela plave i sive merino vune iz Bugarske od koje paralelno nastaju Oh-hoodie za Bubamaronju i Leaflet za mene.

Kako Leaflet, kao i sve veste koje se pletu iz jednog dijela od gore prema dolje, u jednom trenutku traži da se očice privremeno prebace na komad vune, kako bi se s njima kasnije radilo, htjela sam vam pokazati kako ja to brzo i jednostavno radim, da se ne bi netko kao ja z****** prebacujući očicu po očicu.
Dakle, jednostavno provučem vunu na koju ću navući očice kroz veliku iglu za šivanje, i prebacim po 4-5 očica odjednom, naravno pazeći da ne izvučem do kraja. Deset sekundi posla.

Dva centa o declutteranju

Svi oni koji su se IKAD IGDJE selili, znaju da taj proces uključuje i suočavanje sa nevjerojatnom količinom stvari koje posjedujemo. Svi se u jednom trenu zapitamo: za koga boga i vraga ja imam ovoliko stvari? Tko nosi ovoliko robe? Očekujem li redukciju struje pa zato imam toliko svijeća? Trebam li sve ove vaze, kutijice, naušnice, čaše u bojama, mirisne štapiće, ukrasne jastuke...?
Posebno enigmatično pitanje za mene je uvijek: u kojoj točki nešto što čuvamo prestane biti uspomena, a postane jednostavno komad smeća? Znate o čemu pričam, o kartama za kino ili omotima čokolade koje čuvamo zato što nas podsjećaju na neku dragu osobu ili događaj, najčešće iz teenagerskih dana.
U zadnje vrijeme je u medijima, a pogotovo na blogovima koje pratim, jako popularno to declutteranje. U ovakvim trenucima, čovjek razumije zašto. Zbilja nam ne treba toliko stvari i zbilja nam nekad komplicira život što od te silne hrpe ništa ne možemo naći. A kako se mnogo nas osjeća i psihički clutterano raznim emocijama, poslovima i brigama, jako je privlačna ideja da se riješimo dobrog dijela stvari i uvedemo malo asketizma.
Da se razumijemo, ja mislim da je to super. I trudim se ponekad natjerati u tom smijeru.
Ali, već sam razvila poseban osip koji dobijem kad vidim većinu tekstova o declutteranju i organizaciji prostora. Prva stvar, nekad mi se čini da ljudi od toga malo previše očekuju. Moja profesorica iz biologije u srednjoj školi uvijek je govorila „red u teci – red u glavi“, ali nakon 10 godina rekla bih da je to samo djelomično istina. Da iskoristim pomalo ekstreman primjer: zamislite osobu s opsesivno-kompulzivnim poremećajem (agent Monk, npr): puno reda u bilježnici i/ili stanu – a u glavi kaos. Red u teci nekima može pomoći da zadrže red u glavi, ali ne nužno. Ako želite red u glavi, preporučljivije je sređivati glavu nego stan.
Druga stvar, često su te upute za mene ekstremno stroge. Recimo, vidila sam puno uputa za declutteranje ormara koje kažu „nemojte čuvati odjeću koju ne nosite pod izlikom da ćete je jednog dana obući. Ako nešto niste obukli zadnjih godinu dana, bacite to ili poklonite/donirajte“. Moram reć da sam dosad puno puta bila sretna što npr. moja mama i teta to nisu činile. Jer sam se u zadnjih 10 godina nanosila raznih njihovih starih komada odjeće koji su bili u odličnom stanju. I one su mogle, kada je to izašlo iz mode, reći „ovo je možda čitavo, ali je tako odvratno i demode i sasvim sam sigurna da se točkice više nikad neće vratit u modu“. Srećom po mene, moja mama ne samo da je takve stvari čuvala, nego ih je preselila kroz 4 stana dok ih ja nisam opet obukla.
Nedavno sam zaključila da bi mi uz jednu haljinu dobro došao kožni kaiš. Dosad ih nisam nosila i nikad ih nisam kupovala, i sad sam gledala po dućanima gdje bih mogla naći neki na sniženju. I onda sam slučajno tumbajući po ormaru, pronašla punu vrećicu kožnih kaiša koje je mama spremila tko zna kad, kad ih je ona prestala nosit (ne sjećam se da sam ju ikad vidila s kožnim kaišem, tako da je to očito bilo davno). I odjednom imam i smeđi i crni i bijeli i crveni.
Da ne govorim da mi je tata pronašao, pazisad – PUNU VREĆU VUNE.
That said, ja još uvijek nisam protiv declutteranja. Samo mislim da je potrebno puno više mudrosti za procijeniti što vrijedi zadržati, a što ne. Kakva je vaša declutter – filozofija?

Rupetina

Totalno sam se pronašla u ovome, pa dijelim dalje za one kojima bi moglo pomoć. Kod mene vrijedi i za stvari o kojima pišem na ovom blogu (da radim) i za blog sam po sebi.

 

Photo via RozaKoza

Tabula rasa

Sjećate se mog malog doma koji već sto dugih godina dobiva svoj oblik? E, pa, taj je oblik sve izvjesniji, i napokon sam došla do stadija kad ima smisla da se uhvatim bojanja namještaja.
U tu svrhu, dobila sam svoju „sobu za bojanje“. To je soba u potkrovlju koja će za milijun godina biti naša spavaća soba, ali zasad je „rohbau“, što znači da je pod još samo estrih. Što je zgodno jer ne moram brinut oko zaštite od kapanja, a i pokazalo se praktično u ovo ćudljivo i promjenjivo ljeto sve piturske radove radit u natkrivenom prostoru.

Poseban šarm moje „piturske sobe“ je taj što izlazi na terasu okrenutu prema jugu, na koju uvijek mogu i bacit pogled da se zakotrlja Bračkim zaljevom, da odmorim mozak i pluća od udahnutih para. Nakon što prekontroliram da na Braču ništa ne gori i da su se stanovnici zgrade preko puta svi propisno parkirali, mogu se mirno vratit poslu, sve dok se Bubamaronja ne probudi.

 

Osamstoti red do mora, a Brač je okej.

Moj trenutni rad nije nešto posebno uzbudljiv, osim što uživam u samom procesu bojanja. Stari smeđi krevet postat će stari-ali-izgleda-novo bijeli krevet.
Što me sjetilo na jednu drugu stvar. Naime, jedan od rijetkih blogova koje baš pobožno već godinama svakodnevno pratim je Chez Larsson. Iako se i ja puno puta nasmijem kada vidim da je ona OPET nešto obojala u bijelo, moram priznat da me dobrano zarazila. Kad god odlučujem koje će boje nešto biti, ja kažem „bijelo“. Moji doma mi se već smiju. Osim sestre, koja isto prati Chez Larsson.
Onda me pitaju „Ne misliš li da će ti sve to bit malo prebijelo?“. Na što ja odgovaram da ne mislim nego ZNAM da neće. Jer, poznajući mene, sasvim sigurno će se nakupit svih mogućih šarenih detalja.
Ono što se meni sviđa kod bijele površine, osim što izgleda svježe i prozračno i čisto (mislim, naravno, ako JE čista), je što uz bijelo idu sve boje i stilovi. Recimo, sad dok bojam krevet, razmišljam stalno da uzglavlje obojam nekom drugom bojom, ukrasim salvetama, zidnim tapetama i tisuću drugih ideja. Međutim, ono što me odbija kod toga je što onda moram posteljinu usklađivat s tim ukrasima.
Moj muž često citira Syd Barretta koji u nekoj fazi depresije nije htio izać ujutro iz kreveta, jer dan je bio pun potencijala, ali kad se jednom ustaneš i počneš radit jednu stvar, izgubiš mogućnost da u tom trenutku radiš sve ostale stvari na svijetu. Tako ja vidim to biranje bijelog: produljivanje prostora potencijala, jer uz bijelu kuhinju i stol ide svaki mogući stolnjak na svijetu, i kada ga promijeniš, možeš dobiti skroz drugačiju prostoriju.
Recimo, biste li ovo nazvali bijelom ili šarenom prostorijom (pretvarajmo se da ono nije zebra tepih)?

Photo via Design crisis

Edit: Upravo sam vidjela u Slobodnoj da je jučer taman u vrijeme kad sam slikala ovu sliku sa terase, zaista bio (manji) požar na Braču. Pa ti vjeruj svojim očima.