Lidija ili nikad ne reci nikad

Uspjela sam! Isplesti, oprati, dovršiti, obući i uslikati svoju prvu končanu majicu! Tadaaaaaaaaaaaaa!
I ne samo to, već je i nošena dva puta i zamrljana jednom: netko je prislonio svoj mali čokoladni prstić dok sam ga nosila.

Radila sam neku verziju malo manju od najmanje, i zaboravila sam je proširiti na donjem dijelu rupičastog uzorka, tako da sam napravila dosta užu verziju od originalne. Meni to ustvari odgovara, a i imala sam na umu nešto što sam pročitala u komentarima na jednom blogu „careful with cotton, it has a tendency to grow and grow and grow“.

Druga promjena koju sam ubacila je da nisam kukičala vezicu na vrhu u boji majice, nego sam provukla modru satensku trakicu. Ideja je bila da mogu mijenjati trakicu po onome uz što majicu kombiniram. To me podsjetilo na jednu moju dragu profesoricu s faksa, koja je imala kaiše za sat u više boja, pa ih je mijenjala prema odjevnoj kombinaciji tog dana.

Uglavnom, evo, probila sam led i ispada da ipak nisam osoba koja nikako ne može plesti ljeti. Već sam se bacila na sljedeći končani projekt.


Edit: Zaboravila sam napomenuti da je i suknja na slikama ručni rad. Ne moj, doduše. Šila ju je moja teta prije kojih 30 godina, a ja je već pet godina nosim s veseljem svako lito.
Najbolje mi je što je ubacila čipku na dva mjesta jer nije imala novaca za dovoljno materijala, a mama joj ne bi dala da nosi suknju da je bila prekratka. Meni je sad ta čipka najbolji dio.