Vrtne pustolovine

Znam da se čini da sam zapostavila blog. Tj, ne čini se, datumi na postovima govore sami za sebe.
Problem je ustvari što sam vidila puno prekrasnih blogova. Pa sam postrožila kriterije, i sad mi nijedna moja fotografija ne valja. Smiješno je što to pokazuje koliko se i bloganje promijenilo s godinama, jer prije 5-6 godina bilo mi je sasvim normalno da nijedan post nema slike. Sad mi se to čini nezamislivo, a i imam dojam da mnogi koji tu dođu samo pregledaju slikice i ne zadržavaju se puno na tekstu (You know who you are. Ne osuđujem, i ja nekad tako).
Apropos hobija, ne bi čovjek vjerovao, ali ja još pletem. Kad sam pokrenula ovaj blog bila sam sva u salvetnoj tehnici, i nisam mislila da ću se u ovolikoj mjeri zakačit na igle. Uglavnom, razlog zašto ne objavljujem svoja pletiva je taj što sam si izričito i napismeno zabranila da do jeseni pletem kape.
Sjećate se kako sam komentirala da su neke kape koje sam radila bile toliko velike da sam počela preispitivati svoj strah od velikih projekata? Zato sam se uhvatila ljetne končane majce. Osim što ide malo sporije zbog malih igala koje moraju oplesti veliku površinu, projekt mi se zasad baš sviđa. Taman je dobra kombinacija repetitivnosti da nije potpuno dosadan, a i da ne traži puno koncentracije pa se može gledati TV, ili, u mom slučaju, plesti u dvorištu dok se dijete igra u svom skrovištu ispod mandarina.
Dakle, evo pletiva:

A evo i djeteta koje se igra ispod mandarina:

Ovo je doba godine meni najdraže za sjediti na našoj terasi, kad cvjeta sve redom, i sa svih strana dopiru mirisi, a horde komaraca još nisu doletjele iz pakla. Bubamaronja uživa sa svojim grabljama i klještima, mekanim lopticama i kanticama, i svako toliko pročešlja ostatke gnijezda od nedjelje da vidi nije li zaostao kakav čokoladni zeko.

Nema ni'ta.

Potrudit se ili ne?

Iako je popularno mišljenje da je vrijeme oko Božića najkičastije doba godine, zbog svog onog glittera, svjetlucanja i zvončića, što se mene tiče, Uskrs tu titulu drži i ne pušta. Što zečići, što pilići (i koke. I pijetlovi.), što leptirići, što pisanice... a obično sve zajedno (zečić nosi košaru sa pisanicama, oko njega pilići). Iskreno, rijetke su uskršnje dekoracije koje se meni sviđaju, odnosno, točnije bi bilo reći: rijetke su koje mi nisu grozne.
Ipak, mogu biti dovoljno iskrena prema sebi (i vama) da priznam: kad sam bila dijete, sve mi je to bilo fantastično. Sav taj šušur, i oni šareni bombončići-jaja, i svi ti silni zečići. Iako nisam odrasla u religioznoj obitelji, u to mi je vrijeme bilo najdraže skočiti do naših pobožnijih ogranaka za potpuniji doživljaj. Gdje bi baka nabrala pune kante trave, kako bismo od nje mogli napraviti 4 gnijezda. I skupljala ljuskice od crvenog luka još od Božića da bi ih bilo dovoljno za bojanje jaja.
Zadnjih godina su mi često blagdani ispadali kojekako, što me dovelo do sljedećeg zaključka: oni se ne događaju u kući sami od sebe. Mora biti (bar) jedna osoba koja će dobrano potegnuti da se sva ta šunka i šarena jaja pojave na stolu, i da sve izgleda posebno i drugačije. I iz raznih kulturoloških i evolucijskih razloga, to je uglavnom žena. Koja peče nešto cijeli dan, kuha nešto cijelu noć, i, ako se pita ukućane, pridaje daleko previše važnosti nekakvim glupostima kao što su leptirići na zavjesama ili boja ukrasnog lonca za cvijeće.
Ja sam bila krenula s pristupom „neću se toliko oko toga živcirati“, i moram reći da ga sad malo preispitujem. Problem je što mi se čini da takav stav obično ne stvara uspomene. Nije da mislim da se treba živcirati, nego sam već za neke protekle Božiće vidjela da, ako se netko ne potrudi, na kraju sve skupa ispadne sasvim običan dan. Što bi mi bilo i okej, da nema Bubamarca koji će još prilično kratko biti dijete koje u svemu vidi čaroliju.
Stoga sam pomakla orezivanje živice za kraj tjedna, kako bismo od listića i grančica mogli napraviti malo gnijezdo. Ćirim po dućanima ima li zaostale ljuske crvenog luka za bojanje jaja, jer su mi te "prirodne" pisanice daleko najljepše. A evo i par primamljivih craftova, za koje ćemo tek vidjeti koliko ću imati vremena:

Origami zečići

Pleteni viseći pilići

photo via Garnstudio

out of date

Sad kad smo se praktički obukli u kratke rukave, čini se totalno glupo postati o pletenim zimskim kapama, ali moram se još pohvaliti s dvije koje sam napravila u zadnjem naletu opsesivnog pletenja. Seka mi je bila u posjetu nekoliko dana i požalila se da nema prikladnu kapu, što naravno nisam mogla dopustiti, pa sam joj nabrzinu stvorila jednu sivu na plavooke sovice.

A sebi sam dovršila zelenu prugastu beretku, za koju sa oduševljenjem moram konstatirati da mi NIJE PREVELIKA! Nisam je stigla nijednom nositi,jer je u međuvremenu postalo pretoplo, ali s obzirom na to kako brzo vrijeme prolazi, trebat će mi prije nego se okrenem.

U međuvremenu mi je ipak malo izdušio pletački žar, iako imam jedan plan za ljetni projekt.

Blog sam zapustila u naletu drugih zanimacija, kao što su popodnevne šetnje po plažama i parkovima, čitanje i igre u vrtu ispred kuće, a ubacila sam i nekoliko dana putovanja u Zagreb, gdje sam uz službeni dio uspjela ugurati puno privatnih zadovoljstava. Dogovorila sam susrete s nekoliko milih prijatelja, a neke kojima se nisam stigla javiti sasvim sam slučajno susrela na ulici. Zbog svega toga osjećala sam se baš kao da sam „došla doma“, i to me dovelo to pomiješanih osjećaja i pitanja je li bilo zaista pametno preseliti se nazad u Split, ali sam se nakon nekog vremena sjetila kako sam te iste prijatelje viđala svako nekoliko mjeseci i kad sam živjela u Zagrebu, jer smo svi bili zaposleni i u nekim trkama i letovima. Tako da sam cijelu stvar zaokružila idejom da je lijepo imati ljude koji te vesele i razumiju, ma kako rijetko ih viđali.